Ubiq 4

[evita]

Tko se tu kome zamjera? Sad meni nije jasno. Ja kao pisac nemam nikakve koristi od šutnje, nešto malo koristi imam od pohvale, a najviše ipak koristi mislim da imam od primjedbi.

[Aleksandar Ziljak]

... Stavio sam zamjerku na priču koja mi se, osim kraja, svidjela, i već se javlja autor ( ako sam u pravu predpostavljajući da si ti autor ).
Nije mi jasno kako, jer ako sam dobro shvatio, otišao je na stranu mrtvih. Samoubojstvom, magijom ili kako god. Očekuje da mu se otvori prolaz u neko doba budućnosti i da on sam djeluje s one strane da bi stvar uspjela. Kako je to napravio, kako očekuje naći djevojćicu, zašto misli da će on također biti baš na tom mjestu gdje je ona, što dobija s tim da kao odrastao muškarac vrati dijete i hoće li iti jedno od njih biti stvarne osobe, da sad ne ulazim u to može li uspjeti, to je nebitno. I to sve ako sam uopće shvatio što je napravio.
Meni je to ostavilo previše upitnika i ja iz te male boćice ne mogu izvući nikakav otrov. Kraj kao takav mi nije legao u odnosu na priču ( za koju sam napisao da mi se jako svidjela ), i to je rezultat teme topica mislim da je...Ništa više.

Ja kao urednik sam priču shvatio kao priču o dječjoj ljubavi koja je, tragično, prerasla u opsesiju. A kad si opsesivan, onda više o nekim stvarima ne razmišljaš...

[evita]

Upala sam ovdje na forum, a inače se ne javljam ni na kakve forume, ali eto, kad je čovjek osobno zainteresiran... I mogu reći da sam, čitajući postove, primijetila da se ljudi uglavnom suzdržavaju dati ono što piscu najviše treba:povratnu informaciju. Sve je to nekako općenito, da se ne zamjerite. Pa ne kužim kako bi se itko ikome mogao zamjeriti, pogotovo meni koja, eto, tek učim o pisanju toga žanra. Sad, naravno da bi bilo pošteno, ako već tako mislim, da i ja napišem neku kritiku, ali ja doista nisam mjerodavna, jer nisam dovoljno u svemu tome. Vidim po kritikama: uglavnom mi se sviđa najviše ono što se drugima ne sviđa i obratno. Nekako uvijek gledam koje bi priče mogle dobro funkcionirati i izvan žanra i prema tome ih prosuđujem. Dakle, nitko se ne treba ustručavati...

[ratchet]

Nekako sam stekao dojam da ti se kritika baš nije svidjela. Ispričavam se, izgleda da pušem na hladno nakon sve one prepiske sa Slovencima.
A pisati o tome što ti se svidjelo, a naročito što ti se nije svidjelo, je po meni dobrodošlo. To zapravo pomaže piscu, ako on sam to dozvoli. Meni je doduše još i najbolje kad priču pročita netko kompetentan i prije nego li se pošalje uredniku, onda se na njoj još može raditi. Ali i dojam čitatelja je važan, i to je ono što sigurno svi pisci žele čuti. Dobro, sigurno ima i onih koji ne žele čuti lošu kritiku, ali takvi će teško naprijed.
Meni je za tvoju bilo najviše žao što je stala. Nekako naprasno za moj ukus, volio bih da sam čitao i što se dalje dogodilo, pa makar i ne pročitao happy end.
Žanr ti je danas jako širok pojam, SF sve više označava spekulativnu fikciju a tu može jako puno toga proći, dovoljno je postaviti ono najčešće pitanje od kojeg obićno priča kreće: što ako?

[evita]

Možda je problem u tome što je priča izvađena iz dužeg rukopisa: da ne izmišljam neku novu priču, nastojala sam "iščupati" neku suvislu, kraću cjelinu. I to se, izgleda, vidi.

[mica milovanovic]

Ja sam svojevremeno imao rubriku nazvanu, po parafrazi jedne rubrike Orsona Skota Karda iz SF Eye-a (valjda nisam zaboravio naziv tog časopisa) "Na ovom svetu nećeš imati prijatelja" u kojoj sam davao mišljenja o kratkim pričama domaćih autora. I nisam imao mnogo prijatelja

Dakle, pošto sam bio kratak u oceni priče Pahomijev paradoks, evo da malo obrazložim kakve sam probleme imao prilikom čitanja.

Pisanje fantastične proze je, bar meni, mnogo zahtevnije od pisanja realistične proze. A pogotovu je to slučaj kod kraćih proznih formi, kakve su minijature ili pripovetke. Zašto? Zato što pisac mora da 1. pruži dovoljno informacija čitaocu da poveruje u verodostojnost sveta koji gradi; 2. obezbedi da se njegovi junaci ponašaju u skladu sa konzistencijom sveta u kome se nalaze; 3. pruži razlog zbog kojeg je ispričao priču u fantastičnom modusu.

BTW, ovo je mnogo komplikovanije kod fantastične proze nego kod naučnofantastične proze i zato su izuzetno retka dela fantastike koja u formi kratke priče uspevaju da zadovolje sve navedeno.

Šta od ovoga ne funkcioniše u priči Pahomijev paradoks? Pre svega, doziranje informacija, po meni, nije najsrećnije odabrano. Priča kreće iz realističnog moda, a zatim se polako, preko Albertovih bezazlenih čarolija, pretapa u fantastični mod. Pa i tada, kada shvatimo da je svet koji je kreiran u priči svet značajno "odmaknut" od našeg sveta, doziranje informacija o tom svetu je postepeno, tako da tek pred sam kraj saznajemo o postojanju naslovnog paradoksa. Ja se, kao čitalac, osećam u tom slučaju prevarenim, jer pisac "sakriva" od mene informacije koje mi služe da sagledam kuda ide priča. U tom slučaju, pisac je potpuni gospodar priče i ja nemam nikakvu kontrolu nad njom - on može da je odvede kud god želi. I on to čini, ali mi ne razrešava mnogobrojna pitanja koja je rachet već pomenuo, već samo jedno od njih - komunikaciju između dva sveta. Pored toga, u svetu u kome su mogući svakavi paradoksi, osnovna poenta dela (ako sam je dobro shvatio) da Sebastijan žrtvuje svoj život da devojčici omogući povratak na "ovaj" svet sa "onog" sveta, postaje značajno otupljena...

[evita]

Uh, kad već dvoje ljudi tvrdi da je nerazumljivo, onda i jest. Kad pisac mora objašnjavati priču, e onda se treba zabrinuti. No, dakle: kad pišem, onda pretpostavljam da će onaj tko čita pažljivo čitati svaku rečenicu ( e sad, za to treba čitaoca stvarno zainteresirati, to je moj drugi problem). U jednom dijelu priče kaže se da Sebastijan nije više ništa osjećao za djevojčicu, ostala je samo opsjednutost samim paradoksom, kao problemom ( kao što znanstvenik može biti opsjednut znanstvenim problemom). Opsjednutost je zapravo prerasla u čistu "istraživačku" opsjednutost. On želi saznati istinu, a odlučuje ipak ne podvrgnuti Helu eksperimentu, nego sam postaje vlastiti eksperiment. To očito, nisam dovoljno dočarala. Što se tiče naglog kraja- takvim završetkom za mene je glavna "drama" tj. taj glavni problem glavnog lika završen i sve drugo bi bio početak novog problema, nove "drame". No, kako rekoh, ta priča je samo sporedna priča iz većeg teksta koji teče digresivno uz glavnu radnju, pa valjda nisam s dovoljno pažnje dorađivala tekst.

[Porto]

Mi smo u Srbiji imali dosta "problema" s postmodernistima. Jedno vreme su bili vodeći pravac na
domaćoj "književnoj" sceni, krajnje nezasluženo... Zato, generalno, imam averziju prema pričama u
kojima su književni likovi junaci, pričama koje pokušavaju da uspostave "dijalog" sa čitaocem na jednoj
drugoj osnovi. Mislim da fantastična književnost ne bi trebalo da ide tim pravcem, da je to ćorsokak...

Mića, ne poznajem dovoljno srpsku književnu scenu, ali uistinu vjerujem da ste i imali velikih problema recimo sa Savom Damjanovim i knjigom „Postmoderna srpska fantastika“ koja je u prvi red srpske fantastike postavila književnike kao što su Pavić, Pekić, Kiš, David, Albahari, Pavković ili Basara dok su žanrovski, SF pisci ostali na margini… ali, onako među nama, poznajući Srbe, mislim da je problem bio u tome što su se beogradske lepotice mahom zaljubljivale u njih, a ne u vas geekove, dok je Basara imao najbolji bicikl pa ste mu na tome dodatno zavidjeli.

Što se tiče domaćih (ne)prilika, moje mišljenje je da se u ćorsokak upalo baš kada se SF scena kroz devedesete stjecajem okolnosti posve zatvorila, zauzela neku marginalnu, luzersku poziciju te postala sama sebi svrha. Pisalo se ono što je malobrojni čitalački fandom diktirao svojim kanonima. Na sreću, zadnjih nekoliko godina stvari su se promijenile zahvaljujući zalaganju nekolicine koji su imali hrabrosti napraviti iskorak iz okvira domaćeg SF geta. Kao rezultat imamo čitavu plejadu novih, perspektivnih pisaca, dok ispod ove naoko jezive šutnje po forumima, vlada poprilična kreativna živost. Kao što su sami urednici Ubiqa priznali na promociji Ubiqa 3; SF kakvog znamo je mrtav, a kuda ide - ne zna se. Živi bili pa vidjeli.

[mica milovanovic]

Mića, ne poznajem dovoljno srpsku književnu scenu, ali uistinu vjerujem da ste i imali velikih problema recimo sa Savom Damjanovim i knjigom „Postmoderna srpska fantastika“ koja je u prvi red srpske fantastike postavila književnike kao što su Pavić, Pekić, Kiš, David, Albahari, Pavković ili Basara dok su žanrovski, SF pisci ostali na margini… ali, onako među nama, poznajući Srbe, mislim da je problem bio u tome što su se beogradske lepotice mahom zaljubljivale u njih, a ne u vas geekove, dok je Basara imao najbolji bicikl pa ste mu na tome dodatno zavidjeli.

Porto, ako si čitao moj pokušaj prikaza srpske fantastične scene u UBIQ-u 4 video si da ja nemam nikakvih problema sa navedenim piscima, od kojih mnogi nemaju nikakve veze sa postmodernizmom. Problem sa tim pokretom u devedesetim godinama u Srbiji bio je u činjenici da su njegovi pobornici uspeli da od jednog relativno ograničenog pravca u svetskim razmerama načine maltene "zvanični" književni pravac u Srbiji. Ko god nije imao "intertekstualnost" u delu, ko nije gradio "fiktivne svetove" nije imao šta da traži kod "zvanične kritike". Pored toga, većina pisaca koje pominješ nemaju ama baš nikakve veze sa postmodernizmom. I svi oni, osim možda Pavkovića, sa pravom predstavljaju vrhunce srpskog proznog stvaralaštva.

Sa druge strane, ja veoma realno sagledavam mogućnosti naše žanrovske proze i kvalitet domaćih "žanrovskih" pisaca. Sa izuzetkom Zorana Živkovića, niko od njih nije prešao granice naše male književnosti, iako mislim da bi nekoliko relativno mlađih pisaca (Mirjana Novaković, na primer) imalo šta da ponudi i svetskoj književnoj sceni. Problem je bio što oni nisu imali dovoljno podrške od strane zvanične kritike niti domaćih institucija. Zoran se sam probio kvalitetom svoje proze i mogućnošću da sam u nju ulaže.

Vreme pokazuje da je svetska fantastična književnost pošla nekim drugim, zanimljivijim putevima od puteva postmoderne proze. Najbolja ostvarenja savremene svetske fantastike - dela Murakamija, Ostera, Gibsona... meni su daleko prijemčivija i ovom vremenu primerenija.

PS: Samo da znaš, Basari nismo zavideli na biciklu nego na nekim drugim sposobnostima (vezenim za određene tekućine).

[Porto]

Mićo, na žalost nisam se još stigao uhvatiti u koštac s teorijskim dijelom Ubiqa 4 u kojem se nalazi i tvoj prilog za istoriju srpske naučne fantastike, ali sada mu se još više veselim jer će mi pomoći da posložim puzzle.

Kad smo već kod bicikla, sjećam se pripovjetke "Biciklist" Dragana R. Filipovića objavljene u Alefu potkraj osamdesetih, koja me nagnala da drugačije sagledam mogućnosti pisanja SF-a.

[mica milovanovic]

Dobro kažeš. Upravo je taj Dragan R. Filipović čovek zbog koga sam i ponajviše besan na "zvaničnu" domaću kritiku, jer mu nije pružena adekvatna podrška za njegov prozni izraz koji je krajnje specifičan, a koji se nije uklapao u "kanone" postmodernizma. Fipa je potpuno zanemaren od domaće književne kritike i njegova sjajna dela poput "Zlatne knjige" i brojnih izvrsnih priča, polako bivaju zaboravljena.

Nadam se da će novo izdanje "Zlatne knjige" u Bobanovoj Fantastičnoj bibilioteci donekle popraviti stvar, mada šteta koja je nastala zbog njegovog laganog gubljenja interesovanja za prozno stvaralaštvo je, po meni, trajna...

[Porto]

O da, Filipović mi je bio omiljeni domaći pisac. Šteta što je posustao u stvaranju. A što se tiče Bobanove Fantastične bibilioteke, prava šteta je da nije bilo volje da se ona predstavi na ovogodišnjem SferaKonu. Pogotovo što bi se poklopilo s tvojim prilogom u Ubiqu 4.

[mcn]

>Što se tiče domaćih (ne)prilika, moje mišljenje je da se u ćorsokak upalo baš kada se SF scena kroz devedesete stjecajem okolnosti posve zatvorila, zauzela neku marginalnu, luzersku poziciju te postala sama sebi svrha.

O, hvala.

mcn

[uglib]

>Što se tiče domaćih (ne)prilika, moje mišljenje je da se u ćorsokak upalo baš kada se SF scena kroz devedesete stjecajem okolnosti posve zatvorila, zauzela neku marginalnu, luzersku poziciju te postala sama sebi svrha.

O, hvala.

mcn

Nisam imala pojma da sam upala u zatvorenu kastu. Da sam znala i dalje bih bila lurker, ne bih se usudila ni pisnuti. Blaženo neznanje.