Postapokaliptična priča (ex Marija)

Priče (nevezane za Literarnu radionicu), pjesme, crteži i ostale kreacije forumaša

Moderators: Nimrod, niniane

Postapokaliptična priča (ex Marija)

Unread postby tnicholson » 12 Feb 2015, 17:59

Hej, bok, kaj ima?

Sumnjam u sebe pa više nisam siguran ak je ovo išta dobro što pišem (jedan od onih dana kada bih sve pobrisao i počeo iznova). Kak bum se osramotil... :krepan:

Uvodna priča/poglavlje za priču koju pišem. Priča je postapokaliptična (zombiji, potresi, poplave ali pretežno zombiji), fali konteksta, znam, ali me zanima ako je uvodna priča dovoljno interesantna da potakne neko zanimanje u čitatelja. I btw, biti će toga još ;)

Naslov poglavlja: Nedodirljiva Marija

"Strah me je." Marija je rekla, ležeći do majke. Privila se bliže uz majku i zaogrnula se njezinom slobodnom rukom. "Mama?", suze su joj navirale, "Strah me je.", rekla je te zatim počela jecati.
Majka je smognula snage da podigne ruku i pomiluje joj lice i obriše suzu ali tako joj samo zamrlja obraz svojom krvlju. Ali Mariji nije smetalo.
"Eto, sada si pravi borac.", majka joj je rekla slabašnim, utješnim glasom. "Marijo, moraš sada ići."
'Ne želim te ostaviti, mama', rekla je Marija jecajući. Suze su joj se slijevale i nosile krvavu mrlju niz lice.
'Obriši suze,' majka joj je rekla, grcajući se svojom krvlju. 'ne smiješ plakati jasno? Budi snažna. Znaš što to znači?'
'Biti kao ti.'
'Još snažnija, Marija moja. Moraš biti još snažnijaod mene.'
'Biti ću, mama, obećajem.'
'Onda me moraš pustiti.'
'Ne želim.'
'Moraš!' majčin glas se podigao i odjeknuo skučenim skloništem kao olujni vjetar. Marija tada krene još više plakati, stisnuvši jače majčinu ruku, da je ne napusti.
Ali ona ne ide nigdje.
U kutu nasuprot njima svjetlo petrolejske lampe osvjetljavalo je nepomično tijelo muškarca, razderane odjeće, izubijanog tijela. Beživotne oči su buljile u njih, širom otvorene, divljačke. Na čelu, iznad desnog oka, rupa od metka i potok krvi. Već je bila sasušena. Malo je vremena ostalo.
Majka je vidjela u tome što je čeka, i što čeka Mariju ako ostane tu. Zadnjim atomima snage, sa ono malo svijesti što je ostalo, pogurnula je Mariju koja je u plaču, iznemoglosti od tuge i hladnoće skoro pala u san ležeći pored Majke.
"Ne!", majka je izviknula, "Nema stajanja... Nema plakanja." Znala je da kada se probudi, Marija ne smije biti blizu. "Moraš ići..." riječi su joj se gubile u zraku, kao i njezina svijest. "Samo idi..."
Marija je ustala u sjedeći položaj. Majčina ruka je pala beživotno na pod kada se ona ustala. Jecajući, sa iščekivanjem, gledala je majku. Pogurnula ju je da se probudi no ona je i dalje spokojno ležala na podu. "Mama...?" gurnula ju je jače, vikala je glasnije za majkom, dok nije začula lom stakla na katu iznad a nedugo zatim i režanje i stenjanje mrtvaca.
Uzdahnula je prestrašeno, pa pogledala majku; tko će je sada zašititi?
Brišući suze koje su neprestano stizale iz umornih i pospanih očica Marija je pogledavala uspaničeno po skučenoj, slabo osvijetljenoj sobici. Rukama je opipavala po podu tražeći majčin ruksak a kada ga je našla osjetila je po težini da nešto nedostaje. Prevrnula je majku na leđa i ispod nje jedva jedvice izvukla pištolj i počela ga je trpati u ruksak kada je na gornjem katu začula lom, topot - korake.
Navukla je naramenice ruksaka na leđa i, sa pištoljem u rukama, stubištem se popela u hodnik kuće.
Iz kuće su se čuli pucnjevi i Marija se više nije osjećala tako bespomoćno.
Last edited by tnicholson on 22 Apr 2015, 11:35, edited 1 time in total.
"Stavio bih i ja ovdje neki citat da sam načitan k'o vi." - tnicholson
tnicholson
Hani
 
Posts: 57
Joined: 20 Jun 2014, 13:44
Location: Velez

Re: Nedodirljiva Marija - uvodna priča

Unread postby Milena » 12 Feb 2015, 21:08

U ovako kratkom odlomku imaš dva pogleda -- Marijin i njene majke -- i to u sendviču (prvo gledamo iz Marijine vizure, pa onda malo iz mamine, pa opet iz Marijine). To bi trebalo popeglati i nastojati se držati samo jednog pogleda.

Također, ako je ovo doista sam početak/uvod, ne fali samo konteksta nego i okoline. Kažeš da su u skučenom skloništu, pa se onda penje stubištem do kuće -- dakle, zapravo nije sklonište, nego je podrum? Kakav? Od privatne kuće, nebodera, jel' iskopano sklonište ili je prilagođeni podrum, gdje smo zapravo? I kad se događa stvar (pištolji mogu biti danas ali i u 19. stoljeću)? Ne moraš sve te podatke dati odmah, ali bilo bi bolje da se možemo bar malo orijentirati, plus što bi ti to moglo poslužiti za stvaranje atmosfere (koje ovdje pomalo fali.)

Na kraju, ja bih malo promijenila neke formulacije: mrtvaci ne stenju i ne reže. Zombiji možda, ali mrtvaci ne. Ako hoćeš izbjeći riječ zombiji, smisli neku drugu, pa nas zaintrigiraj njome (kože? šetači? političari? sad lupam, ali ima tristo riječi koje možeš prišiti zombijima ako ih ne želiš zvati zombiji).

Ja ovdje samo tehničku stranu analiziram, usput rečeno, i ono, prihvati što ti zvuči suvislo, odbaci što ti je nesuvislo, i nemoj se uvrijediti -- sve kritike ne znače da nije dobro, samo da nije još dobro.
I blame Hemingway. Of course, I blame Hemingway for a lot of things. Still working out how to pin global warming on him. (Snarkhunter)
User avatar
Milena
The Q
 
Posts: 1314
Joined: 05 May 2007, 13:48
Location: tu i tamo

Re: Nedodirljiva Marija - uvodna priča

Unread postby tnicholson » 13 Feb 2015, 19:35

Ej, Milena, hvala ti na ovom. Puno pomaže. :notworthy:

Imao sam za cilj kod čitatelja potaknuti zanimanje za Marijinu sudbinu ali valjda sam zato sve ostalo stavio u drugi plan.

Tnx još jednom. Stavit ću u ovaj thread ovo ponovno kada prepravim.
"Stavio bih i ja ovdje neki citat da sam načitan k'o vi." - tnicholson
tnicholson
Hani
 
Posts: 57
Joined: 20 Jun 2014, 13:44
Location: Velez

Re: Nedodirljiva Marija - uvodna priča

Unread postby Xaotix » 14 Feb 2015, 04:00

Kad smo već kod konteksta, Marija je, za naslovnu junakinju koja u prvih desetak redaka prolazi kroz gadni emocionalni šok gubitka majke, vrlo neodređena. O njoj se ne zna baš ništa. S jednom ili dvije riječi mogao bi joj odrediti godine i još pokoju karakteristiku koja bi dozvolila čitatelju da odredi odnos prema njoj. Nije isto ako je riječ o cendravoj studentici, ili o klinki od 12 godina.
Jedina referenca su ti "umorne i pospane očice" (tu se ponavljaš, dosta ti je samo jedan pridjev) ali ona dolazi prekasno, poslije majčina smrti.

Kad se prihvatiš peglanja, pročitaj cijelu scenu i uočit ćeš neke anomalije:
Nekonzistenti opisi, npr, kad Marija sa pospanim očicama uspaničeno gleda uokolo... Meni se čini da je panika izvrsrtan okidač za trenutno buđenje!
A i opis sobe se nekako mijenja (i to baš u opisima iz vanjske perspektive. druga stvar je kad bi se mijenjala Marijina percepcija sobe zbog straha i gubitka.)
Krš i lom na katu se čuju dva puta, praktički ponavljaš scenu, jer se oba puta iznenadi.
Peglanje takvih stvari ti dozvoljava da izgradiš atmosferu...

A peglanje stvari tipa "navukla je naramenice ruksaka na leđa" će popraviti razumljivost teksta (ruksak ide na leđa, naramenice idu na ramena). To su sve detalji, ali mene i mnoge druge, recimo, takve stvari često bodu u oko.

Inače, odgovor na pitanje je: Da čitao bi dalje, ali bi peglanje itekako pomoglo toj odluci ;)
Randomness is strong with this one!
User avatar
Xaotix
The Source
 
Posts: 2661
Joined: 19 Apr 2005, 12:55
Location: Schrodingerova kutija

Re: Nedodirljiva Marija - uvodna priča

Unread postby tnicholson » 14 Feb 2015, 18:06

Toliko savjeta, kritika! Shit is getting intense! Kak sam jednom pročitao; ako ti se čini dosadno nije zato jer si puno pročitao već doista jest dosadno. Naravno trebao mi je netko to da mi ukaže na to, pa sam zato prepravio, evo kako sada izgleda, pa recite ako vam se sviđa:

Iz samotne kuće na rubu šume stigao je pucanj i odjeknuo šumom. Stabla su se ukočila od straha, zidovi kuće su se tresli; svaka grana, svaka životinja, svaki neživi predmet je drhtio od jeze.

Miris krvi i petroleja je ispunio vlažni, mračni podrum. Stara petrolejka je na zid bacala Marijinu sjenu koja je ukipljena od straha stajala nasred podruma čiji je strop bio tek nešto viši od nje. Tek kada joj je u glavi prestalo zvoniti i kada se sabrala bacila se na pod i pohrlila majci u pomoć.

"O, moj bože..." rekla je, duboko uznemirena, na rubu plača; usne su joj se krivile i tresle od straha. Pažljivo je uzela pištolj iz majčine ruke i odložila ga na polirani betonski pod.

Majka je iskrivljeno sjedila na podu, naslonjena na glatki, betonski zid. Jedna je ruka bila prebačena preko trbuha, uzaludno je skrivala krvavu fleku na trbuhu koja se širila kroz plavi hoodie. Kako ju je napad oborio tako je ostala gledati na stranu, u prazno, u bezlični, betonski zid.

Na drugoj strani podruma petrolejska lampa je osvjetljavala beživotno tijelo muškarca. Iz krvavih usta mu je kapala krv, komadići plave tkanine visjeli iz usta. Širom otvorene, divljačke oči su isprazno buljile u pod, kao da ih čudovišna glad još uvijek goni naprijed. Povrh desnog oka, na čelu, rupa od metka, i potok krvi koji mu se slijevao niz lice.

Marija je podigla podigla majčinu ruku koja je prekrivala ranu. Krv je počela teći i prekrivati pod tamnom lokvom. Marija plač više nije mogla zadržavati; lice joj se iskrivilo i suze su potekle.

Njezina majka je prazno buljila u stranu, tek bi se na Marijin zaziv zgrčila u trbuhu i bolno uzdahnula. Ponavljala je jednu stvar te istu stvar, sa nevjericom u glasu, "Bio je zaražen."

"Mama?!" kroz plač je Marija zazivala svoju majku. "Šta da radim?! Šta da radim?!" klečala je pored nje, lokva krvi je sada sezala do njenih koljena. Krvavim rukama je majčinu glavu podignula uspravno i okrenula joj pogled prema sebi. Pogledi im se susretnu a majka ju pozove: "Marija...", tiho i nemoćno.

"Mama, šta da radim?!"

Majčino lice najednom postane blijedo i biva lišeno svake emocije. Majka još samo podigne jednu ruku i pomiluje joj obraz, umrljavši je tako svojom krvlju a onda se izvrne na stranu i padne licem u krvavu lokvu. Marija zajeca i poleti za njom i podigne je, stane jače plakati i zagrli je. Jednako krvavim rukama brisala joj je krv sa lica i u njezinom pogledu tražila trunčicu nade, cijelo vrijeme gacajući u suzama i dozivajući je da se vrati.

Pritisak u glavi joj je začepio uši i ubrzo sve što je mogla čuti je bilo kolanje krvi u ušima i svoje teško disanje, kada joj se najednom učini da čuje nešto u pozadini svoje svijesti.

Primiri se i, još uvijek daščući potreseno, počne osluškivati i smirivati svoje jecanje. Odozgora, iz dnevnog boravka kuće se začuje topot i lom stakla. Marija još jednom pogleda majku i pomiluje je po obrazu a zatim ju polegne na pod. Pokrije ju njezinom jaknom i poče opipavati u mraku za ruksakom i mjesto ruksaka napipa pištolj.

Podigla ga je sa poda; bio je neprestan, ljepljiv od krvi, težak za dvanaestogodišnju djevojčicu poput nje. Ali nije se bojala ni krvi ni pištolja, već samo jedne stvari, prikaza koje su prodrle u kuću; koje se usuđuju prekinuti ju u tugovanju; koje je žele spriječiti da pokopa svoju majku i koje ih oboje žele oteti i prisvojiti svojoj bandi živih mrtvaca.

Iz majčinoga ruksaka je uzela metaka koliko im je bilo ostalo, njih sedam, i napunila je bubanj revolvera. Kamenim stubama je izašla iz podruma i našla se u tamnoj kući, osvijetljenoj sa tek nekoliko petrolejki.

Iz samotne kuće na rubu šume dolazili su pucnjevi i širili se dolinom. Stabla su se ukočila od straha, zidovi kuće su se tresli; svaka grana, svaka životinja, svaki neživi predmet je drhtio od jeze.

Jedino je Marija stajala snažno i nepokolebljivo, kao težište čitavog svemira.
"Stavio bih i ja ovdje neki citat da sam načitan k'o vi." - tnicholson
tnicholson
Hani
 
Posts: 57
Joined: 20 Jun 2014, 13:44
Location: Velez

Re: Nedodirljiva Marija - uvodna priča

Unread postby Xaotix » 17 Feb 2015, 19:22

Hmm.. Moram ti priznati da mi je mi je prva verzija bila bolja:
- Kraća je.
- ima scenu u kojoj majka na samrti naređuje Mariji da mora biti jaka i tjera ju od sebe(pa ona guta strah i počinje klat zombije).


Ono o pištolju preteškom za ruku dvanaestogodišnjakinju možeš ubaciti odmah na početku kada Marija uzima pištolj od majke. Time si odmah na početku priče postavio okvir tko-je-to.

Ako si ciljao na stvaranja atmosfere rečenicom " Stabla su se ukočila od straha, zidovi kuće su se tresli; svaka grana, svaka životinja, svaki neživi predmet je drhtio od jeze."... Mene je to malo podsjetilo na teme zadaćnica u školi ;) Isforsirano je. Idi na ono show-don't-tell
Petrolejka mi je,recimo, jako dobar detalj i više naglašava atmosferu od rečenice gore.(Ili baterija koja trokira ili gola žarulja koja se njiše nastropu i baca sjene).

Raspisao si se, pa ti bježi dosta detalja:
- U podrumu ima dosta svjetla da se vide tamne mrlje naplavoj tkanini, i detalji upucanog zomhbija, ali Marija pipa u mraku za ruksakom?
- Pazi na opise tipa "Iz krvavih usta mu je kapala krv, komadići plave tkanine visjeli iz usta."
- Kad smo već kod toga... Koliko puta si vidio ugriz u trbuh? Bokovi, ruke, noge, glava imaju smisla, ali trbuh baš nije najzgodnije mjesto za prigrist!

Ponavljanje iste rečenice na početku i kraju mi je OK, ali ne u sklopu s onim preplašenim stablima...

I super je što si imao volje za pisanje nove verzije! Nije baš tako često :thumbup:
Randomness is strong with this one!
User avatar
Xaotix
The Source
 
Posts: 2661
Joined: 19 Apr 2005, 12:55
Location: Schrodingerova kutija

Re: Nedodirljiva Marija - uvodna priča

Unread postby tnicholson » 24 Mar 2015, 12:46

Thanks XciaociaoX (ako te mogu tako zvat tee hee) :lol2:

Bio sam odsutan neko vrijeme. Pustio sam ovu Mariju sa strane, jebem joj zeca, i otišao dalje pisati. U međuvremenu sam nabaso na Stephen Kingovu knjigu On Writing i pročitao to. Ne znam ako je šta pomoglo ali nova dva poglavlja ove priče koje pišem mi se jako sviđaju. Usudio bih se reći da mi se pisanje poboljšalo. Nisam još nikome dao da pročita ali valjda sam znam reći ako je sranje ili je čitljivo.

E sada, što sam naumio sa Marijom: ostaviti ću je dok ne završim još dva-tri poglavlja i završim jednu cjelinu od četiri-pet poglavlja - jedan epski scavanging run po napuštenom selu - a onda ću joj se vratiti. Zasada neću objavljivati ništa više dok ne završim ovu cjelinu (pisanje sa zatvorenim vratima) ali kada je završim i sredim onda ću je postaviti za čitanje (prepisivanje sa otvorenim vratima).

Nevezano uz pisanje, gledam zadnjih par epizoda Walking Dead kada ono: BLOODY HELL! Sve kaj sam mislio staviti u svoju priču oni su stavili u zadnjih pet-šest epizoda (i to jako loša implementacija). Znači jednu cijelu sezonu provedu ne radeći ništa (osim primajući ga od Governera) i odjednom počnu krasti ideje. Ali, fuck 'em, zombi apokalipsa ionako nije originalna ideja i ja bar uvodim nešto novo i, ako Bog da, to ću završiti i vidjeti ćete što to.

Prije nego napustim zgradu, ima li na ovom forumu thread na temu IQ-ovog natječaja? Može me neko odvesti do tamo?
"Stavio bih i ja ovdje neki citat da sam načitan k'o vi." - tnicholson
tnicholson
Hani
 
Posts: 57
Joined: 20 Jun 2014, 13:44
Location: Velez

Re: Nedodirljiva Marija - uvodna priča

Unread postby Acrodyn » 24 Mar 2015, 16:43

XciaociaoX... Bože. Nešto strašnije nisam pročitao dugo, dugo vremena. :pottytrain5:
User avatar
Acrodyn
Puppeteer
 
Posts: 112
Joined: 18 Dec 2009, 21:24

Re: Nedodirljiva Marija - uvodna priča

Unread postby Izitpajn » 25 Mar 2015, 10:37

Image
User avatar
Izitpajn
Shai-Hulud
 
Posts: 3802
Joined: 10 Nov 2003, 17:42
Location: Sesvete Republjik

Re: Nedodirljiva Marija - uvodna priča

Unread postby tnicholson » 11 Apr 2015, 14:56

Ej, bok evo mene opet, pisca u nastajanju... Pfffft :lol2:

Ovaj put nije riječ o Mariji ali je ista priča (isti universe). Rastrgan sam između dvije verzije jednog poglavlja. Ovo nije prvi put da mi se događa da jedno poglavlje pišem na različit način i to me najviše smeta kod pisanja. Možete mi reći koja vam se verzija više sviđa; bilo zbog atmosfere, stila, količine opisa - volio bih znati što točno dobro radim a što loše. Inače sam sa ovim došao tri poglavlja duboko ali eto, kada sam išao po drugi put prepravljati posumnjao sam u kvalitetu.

Ne znam koji je meni bolji jer, kažem, rastrgan sam. Oba Teksta su mi ok ali ne znam koji mi način bolje leži...

Ne bih lijepio ovdje toliki tekst, pa može onda pastebin (?). Ako se vam se ne sviđa tako onda ću svaki tekst u jedan post.

Tekst 1 (završeni, prvi, u koji sumnjam): http://pastebin.com/RDzdgjGq

Tekst 2 (novi, pokušaj poboljšanja prvog teksta ali nije do kraja napisan, ovo je više kao test): http://pastebin.com/fyv8nuzR

Vaše mišljenje mi mnogo znači. Hvala puno, budite gentle.

EDIT: U osnovi, kojeg stila da se držim? Nije mi teško detaljno opisivati i uživam u tome ali je li dobro? I nije mi teško pisati likove da budu malo luckasti i nagli i da više pričaju, ali onda nemam samozatajnog Andriju i stalno zabrinutog Samuela.

EDIT 2: tekst 2 sam updateao, što više pišem taj sve mi bolje izgleda u odnosu na prvi... what do? nastaviti ću taj pisati zasada i pokušati završiti a onda vidjeti ako ću prepraviti i druga dva poglavlja koja idu poslije... ako sve bude išlo po planu, trebao bih imati ovu cjelinu gotovu za mjesec dana i onda bih ju objavio ovdje... so hyped!
"Stavio bih i ja ovdje neki citat da sam načitan k'o vi." - tnicholson
tnicholson
Hani
 
Posts: 57
Joined: 20 Jun 2014, 13:44
Location: Velez

Re: Nedodirljiva Marija - uvodna priča

Unread postby tnicholson » 21 Apr 2015, 19:32

Shameless bump i updajte priče. Došao sam do potencijalnog kraja prvog poglavlja ali čini mi se da ću proširiti i to na još 500-100 riječi, čisto da izvedem ljude iz opasnosti (skužit ćete ako pročitate... yikes! :puca: :krepan: )

EDIT: Ne znam kako se to u književnosti zove ali mislio sam podijeliti poglavlja na manje cjeline od nekih 2000-3000 riječi, tako da bi ovo prvo poglavlje imalo četiri ili pet dijelova, neko drugo poglavlje dva... (EPIZODE! Da, valjda se tako zove :scratch: =)

Lijepiti ću ovdje, mjesto pastebina:

Zagrljaj sa smrću

Samuel je pomišljao pucati na čovjeka. Bio je pred njim, ne dalje od desetak metara, na rubu maglovitog zastora. Čovjek je hodao sporo, spoticao se od grane i od svoju desno nogu sa kojom nešto vidno nije bilo u redu. Samuel bi ga mogao lako pogoditi - mosin bi napravio popriličnu štetu - ali nije htio pucati.

Odagnao je te misli i odlučio je prepustiti ubijanje nekome drugome. Spustio se po padini kada mu je čovjek okrenuo leđa i sakrio se iza najbližeg stabla. Provirio je i bolje pogledao čovjeka.

Čovjek je hodao kao pijan, vukao je noge po podu i za sobom je povlačio suho lišće i granje. Odjeća mu je bila poderana i slijepljena od smole i visjela je na njemu kao na strašilu. Čovjekova desna noga je bila slomljena iznad gležnja i kost je stršila kroz rupu u halačama. Hodanje je zasigurno bilo bolno za čovjeka, ali to nije bio čovjek.

To je bio jedan od onih stvorova.

Samuel je još trenutak promatrao kretanje stvora kada se ovaj najednom okrene i ugleda ga. U crnim dupljama dva mutna smaragada fokusirala su se na Sameula. Stvor je širom otvorio čeljust i pokazao crne, pokvarene zube i još nešto što je Samuelu poslalo žmarce niz leđa - nedostatak jezika. Čeljust stvora je bila otvorena do ekstremiteta da je Samuel pomislio da će otpasti kao da su u crtiću ali onda je stvor ispustio neljudski vrisak i Samuel se trgnuo i shvatio da to nije bio ljubavni zov već borbeni povik.

Prigušeni pucanj ga je spasio nevolje; metak je došao iz nepoznatog smjera i prostrjelio stovra kroz glavu. Glava stvora se rasprsnula kao vodeni balon i poprskala je Sameula po licu. Samuel se lecnuo i ostao je stajati zabezeknuto, ljutito je uskliknuo i počeo se brisati rukavom jakne, po bradi, po obrazima, po očima. Nedugo zatim još ga je nešto zadesilo; nešto je palo pored njega i ustuknuo je, skoro pavši preko svoje puške koja mu je visjela obješena preko ruke.

To je bilo ono umrtvljeno, bezglavo tijelo stvora palo pred njega. Iz mjesta gdje je nekada bila glava šikljala je krv kao kiša niz žljeb u zemlju.

"Odvratno...", rekao je Sameul, mršteći se. Skinuo svoj smečkasti, kaubojski šešir sa glave i sa njega otresao krv i komadiće ljudske glave. Vratio je šešir i podigao pušku natrag na rame, te je zakoračio preko tijela gdje ga je čekao drugi muškarac.

"Fin hitac." rekao je Samuel, tarući sada prljavštinu sa rukava. "Ali Andrija, mogao si paziti da me ne poprskaš."

Andrija je blijedo gledao u tijelo, ne obaziravši se na Sameula. U jednoj ruci je držao prigušenu berettu i na rukama je imao besprste, kožne rukavice. Nosio je tamni, grubi kaput koji mu je sezao malo do iznad koljena i imao je dva velika, otvorena džepa sa svake strane. Na nogama je imao prljavo-plave traperice i duboke čizme.

Izvadio je šaržer iz pištolja i u njega dodao metaka koliko je mogao. Bio ih je dodao tri i onda je vratio šaržer u pištolj i spremio ga u futrolu ispod kaputa, obješenu oko struka.

"To su tri." rekao je nakon duže pauze. "Misliš da ih neće biti više?"

Samuel je slegnuo ramenima. Bio je krupniji i viši od Andrije. Širok u ramenima i u struku, bucmast u licu ali ljepuškast. Na glavi je nosio iznošeni kaubojski šešir smečkaste boje sa kojim je izgledao još viši.

"Uvijek se možemo vratiti natrag." rekao je Samuel. Znao je da to nije istina ali svejedno je to rekao i rekao je to više za sebe. Znao je i da Andrija zna da povratak en dolazi u obzir.

"Da...", rekao je Andrija potiho. "Ali ne natrag u kamp. Negdje drugdje, možda... Jesi li odlučio što želiš napraviti po tom pitanju?"

"Ne znam.", rekao je Samuel. "Što ti misliš da je najbolje?"

"Pa, ako se vratimo praznih ruku loše nam se piše." rekao je Andrija. "A do sada smo naišli na tri ova ... Biti će ih više a ja imam još samo za jedno punjenje."

"Što se mene tiče..." rekao je Samuel i slegnuo ramenima.

Andrija ga je ošinuo pogledom. "Nije mi jasno kako ti može biti svejedno...", rekao je.

"Gle," rekao je Samuel, dižući ruke pred sebe kao da se brani. "nije da mi je svejedno ali ti si majstor na ovom terenu. Ti reci što se može."

"Ja se ne moram vratiti pa ti vidi." rekao je Andrija, revnodušno. "Mada bih volio spavati na toplom večeras... Ja se zahvaljujem na svemu ali mene ne žele u kampu a ni tebe koliko sam vidio. Preživio sam ovoliko sam, mogu još toliko."

"Okej, okej..." rekao je Samuel. "Idemo onda, učiniti ćemo to. Ali ne znamo postoji li to mjesto uopće."

"Nešto ćemo već naći." rekao je Andrija i krenuo je natrag maglu.

Samuel je ostao stajati pored onog tijela. "Koliko vas takvih još ima?" rekao je sebi u bradu i nogom prevrnuo tijelo na leđa. Iz utrobe stvora je najednom krenula krv i preko trbuha se protegnula porezotina. Iznutra su najednom, kao iz gejzira, navrli deseci brzih, crnih kukaca.

Samuelu je niz leđa prošla jeza i kada je crna masa krenula prema njemu zakoraknuo je u natrag. Naišao je na granu i spotaknuo se o nju i našao na zemlji. U glavi mu je zazvonilo a kada se sjetio tko je i gdje je, počeo se povlačiti prema natrag. Podigao se sa zemlje i počeo se otresati od zemlje, od lišća i od kukaca.

"Kriste!" zaurlao je i krenuo je u smjeru u kojem je Andrija otišao, još uvijek otresajući prsluk i kapuljaču njegovog hoodieja - posebice kapuljaču. Nije htio da mu se ijedna od tih gadosti nađu ni blizu glave, po mogućnosti nigdje po tijelu ali za to je već bilo kasno.

Kada je utvrdio da mu se ni jedna buba nije uvukla u gaće ubrzao je korak iako nije znao u kom smjeru krenuti. Nakon dvadesetak koraka stao je i osvrnuo se, odabrao novi smjer i potrčao tamo. Andriji nije bilo ni traga a nije se činilo ni da napreduje ikamo.
Sve je izgledalo isto; svakih nekoliko koraka prizor se ponavljao i činilo se kao da Samuel prolazi kroz filmsku vrpcu, jednu te istu scenu.

Nakon minute bezglavog trčkaranja naišao je na tragove čizama u zemlji. Olakšanje je bilo daleko od onoga što je osjetio jer se prenerazio kada ih je vidio. Bilo je vjerojatnije da su tragovi njegovi ili od jednog od onih stvorova koji besciljno kroče šumom, nego Andrijini.

Nije ih odlučio slijediti; mjesto toga, zazvao je Andriju i osluškivao zvukove što su dolazili iz magle. Najprije je čuo svoju jeku a onda lom grančica i šuštanje lišća negdje u blizini. Bio je dobro znao od koga dolaze ti zvukovi iako ih nije mogao vidjeti ali, na sreću, nisu ni oni njega. Da nije bilo magle bila bi potrebna sekunda prije nego li bi se našao opkoljen, ako ne već i oboren, od strane živih mrtvaca.

Ali u magli, i čovjek i hodajući mrtvac su bacali istu sjenku i imali iste obrise a ni Kržljava stabla nisu ništa manje ličila na ovo dvoje. Traganje za Andrijom je bilo kao traženje igle u plastu sijena, samo nekoliko puta opasnije i riskantnije.

Znao je da će eventualno naletiti na jednog od njih ali svejedno se iznenadio kada je naletio na jednog. Bio je sakriven iza stabla i kada ga je čuo bilo je skoro prekasno ali Sameul mu je uspio izmaknuti. Ipak, stvor ga je uspio dohvatiti i zahvatio je svojim kržljavim, izranjavanim prstima remen od puške a onda je objema rukama uhvatio kundak od puške i pokušao ga zagristi.

Samuela je oblila strava kada je vidio kako stvor ne oklijeva zagristi nešto što je mogla biti njegova, noga, ruka ili lice. Bio se tako prestrašio da je povukao pušku prema sebi, kao da je dio njegova tijela u strahu da će ga odgristi.

"Puštaj!", Samuel je zavikao nekoliko puta ali uzalud; stvor ga je odbijao poslušati. Samo je nekoliko puta glasno zaurlao kad god se ovaj zaderao na njega i kada je izgledalo da će Samuel osvojiti pušku. Naravno, stvor nije htio pušku, htio je Samuela, po mogučnosti cijeloga ili jedan njegov sočniji dio ali - prosjaci ne mogu birati. Bilo koji dio Samuela bi vjerojatno poslužio.

U tom klinču su mogli ostati dok jedan ili drugi ne umru od gladi. To bi najvjerojatnije bio Samuel, i to ne zbog stereotipa da krupniji ljudi brže ogladne, nego i jer se znalo da su ovid drugi otporniji od ljudi. Po svemu sudeći bila je to evolucija čovjeka, poboljšanje njegovih sposobnosti i prilagodba na okrutni svijet.

Ali imali su jednu fatalnu manu: bili su glupi koliko su bili i predvidljivi; stalno gladni, stalno glupi.

Ali za ovog stvora to kao da nije vrijedilo; on je posegao za okidačem - naravno, potpuno nesvjesno čemu to služi - i puška je opalila prema Samuelu koji je cijev vukao u svom smjeru. Bio je primjetio što stvor radi i u zadnji čas bio bacio u stranu i izbjegao metak koji mu je prozujao tako blizu uha da je pomislio da je možda i ostao bez njega, a možda i cijelog jednog dijela lica i da će umrijet čim padne na pod.

Na njegovu sreću, bio je u krivu.

Puška je sada bila na podu i ništa nije djelilo stvora od njegovog ručka. Krenuo je teturavim korakom prema Samuelu koji je ležao na zemlji i odgurivao se nogama i rukama sve dalje i dalje dok nije naišao na stablo. Tu je ostao sjediti uz stablo spreman suočiti se sa sudbinom.

Stvor je raširio usta i rukama je krenuo prema Samuelovoj nozi. Uspio ju je samo zgrabiti ali ne i zagristi jer mu se ispriječila Samuelova druga noga, točnije rebrasti, gumeni đon njegove čizme.
"Evo ti, jedi ovo!", Samuel je prošištao kroz zube nekoliko ga puta šutnuo natrag.

Ali stvor nije puštao njegu nogu - to bi mu vjerojatno bio prvi obrok u dugo vremena, možda prvi otkad se preobrazio, i nije ga tako lako puštao. Na sreću, nije stvor morao popustiti već samo njegov stisak. Od snage udaraca desna desna ruka stvora se odvajala od trupa u ramenu, dok najednom nije odletjela u stranu i zakovitlala, sijući oko sebe kapljice krvi.

Stvor, sada bez jedne ruke, je odletio unatrag dva-tri koraka i prevrnuo se unatrag preko glave.

Leđima naslonjen na stablo, Samuel se ustao i snažno je udahnio zrak koji mu je iz nekog razloga izmicao. Hrvanje ga je izmorilo i nije bio siguran koliko će još moći odgađati svoj susret sa sudbinom. Preklinjao ju je za milost i proklinjao joj je bezmilosnu mater.

Kada se stvor ponovno podigao na noge Samuel je zacvilio i opsovao mu milu mater a onda povikao drhtavo: "Završimo sa tim već jednom?"

Ni sam nije znao što to znači. Je li to podrazumijevalo njegovu smrt? Je li to kraj, čak i ako preživi, je li ovo kraj njegova puta? Znači li to da će odustat od pokušaja da se vrati u kamp? Pitanja je imao previše, odgovore nije znao, ali - uvjeravao se uskoro neće biti ni bitno; kažu da čovjek dobije sve odgovore nakon što umre.

Kada je najmanje očekivao njegov nalet samosažalijevanja je prekinut gromovitim pucnjem. Metak je pogodio stvora u struk i silina metka ga je prepolovila na pola, odvojivši trup od nogu.

Samuelov pogled je u nevjerici skrenuo prema oblačku dima koji je plovio kroz zrak kao duh sa njegove desne strane. Kada se oblak dima razišao moglo se razaznati Andrijino lice, zabezeknuto, zabrinuto, usta otvorena u nekom gluhom jauku. Spustio je pušku - bila je to Samuelova koju je ovaj malopriej ispustio - i potrčao je prema svom prijatelju.

Sameul je napravio par nemoćnih koraka prije nego je pao na koljena. Andrija ga je obuhvatio oko vrata, jednom još uvijek držeći pušku. Kada je Samuel počeo jecati i plakati, ispustio je pušku na tlo i potapšao Sameula po leđima.

"Sve je u redu, frende.", rekao je Andrija. "Gotovo je..."

Ipak, stvor je još bio živ; noge su mu mirovale kao u mrtvaca - kao u mrtvog mrtvaca - no ostatak tijela je unatoč gubicima još uvijek funkcionirao. Stvor je ležao u lokvi krvi i među crijevima koja su ispala i prosula se po tlu kada je bio raspolovljen. Stvor je podigao glavu i pružio ruku prema njima i zastenjao, ne bijesno kao prije, već pomalo tužno, bolno, kao da ih zove u pomoć.

Andrija je izvukao berettu i, Samuelu iza leđa, ispalio tri hica prema stvoru.

"Sada je gotovo..."

Hope you like! Drugo i treće poglavlje ima istu atmosferu pa mislim da ih neću previše prepravljat i ako mi nešto ne uskoči trebao bih i to postaviti ubrzo.

E da, imam jednu priču koja je malo više fantasy i steampunk i počeo sam je pisati, ono, kada sam bio tek počeo pisati (xD) i pokušati ću nju srediti (jer sam vidio kako je loše napisana, ali sam bio iznenađen koliko je bila zanimljiva) pa je staviti negdje. Ima i magije i sisatih žena... Ok, nema sisatih žena ali glavni lik je djevojka pa ono, ako vas zanima, staviti ću u novi thread jer bih htio nastaviti raditi na njoj.

Cheers, mates! :wave:
Last edited by tnicholson on 27 May 2015, 17:39, edited 1 time in total.
"Stavio bih i ja ovdje neki citat da sam načitan k'o vi." - tnicholson
tnicholson
Hani
 
Posts: 57
Joined: 20 Jun 2014, 13:44
Location: Velez

Re: Postapokaliptična priča (ex Marija)

Unread postby tnicholson » 06 May 2015, 12:28

Ne može biti! Jel' to novo poglavlje!? Yes, it is!

U ovom poglavlju Andrija i Samuela nastavljaju svoj put nakon kratkog (za Samuela skoro kobnog) susreta sa zombijem. Brrr ...

Inače, jednog frenda sam zamolio da pročitao ovo iz prethodnog posta i pitao sam ga koliko je strašno. On je rekao da je malo strašno ali je napeto. Pa ako može, recite mi koliko je napeto, bi li vam se sviđao jedan cliffhanger a la Supernatural?

EDIT: Malo sam poskrolao, uredio i podsjetio se koliko mi se sviđa ovaj dio. Greatey matey!

Ide priča:

Grad duhova

Prije nego su to predvidjeli pojavili su se drugi. Dvadesetak prikaza se ukazalo na maglovitom obrzorju. Stizali su hodom paćenika, u odjeći sirotinje ali sa apetitom bogatih krvoloka. Bila je to objesnost prikrivena bezazlenom znatiželjom. Ubrzo cijela se horda pojavila i preplavili su šumski krajolik. Mjesto se pretvorilo u mrtvački bal.

Došli su za pucnjem koji je još odjekivao u dupljama stabala. Za onoga njihovog koji je tu skončao nije ih bilo briga. Došli su samo sa jednim ciljem; došli su se pogostiti onime što je njemu umaklo.

Kada su pristigli na mjesto događaja nisu našli nikoga osim svog palog druga čije su noge i trup ležalo odvojeni na zemlji. Miris krvlju natopljene zemlje i smrad truleži se proširio okolnim zrakom. Zvjerke su, nanjušivši to, nahrupile na leš i proždrli ga.

Andrija i Samuel su se bili brže bolje pokupili otamo i bili daleko odmakli. Isprva je Andrija morao vući Samuela i bodriti ga a kada mu je vidno dopizidilo počeo je sa težim riječima. Između ostalog provukla se i riječ 'kukavica' na koju se Samuel trgnuo i nasilno skinuo svoju pušku sa Andrije i prebacio je preko svog ramena.

Andrija ga je gledao zabezeknuto ali nije ništa rekao. Njegovo lice je bilo išarano iznenađenjem i ljutnjom ali nije dugo tako ostalo. Okrenuo se i nastavio je u smjeru u kojem su išli.

Samuel je energičnije i žustrije krenuo za njim. Ostatak puta je proveo odsutan u mislima i sa Andrijom nije progovarao više, osim kada se trebalo dogovoriti oko puta.

Nije ni primjetio kada su stigli do ruba šume i da su već dobrih desetk minuta samo hodali kroz rubno šipražje i motrili samotnu cestu koja se protezala usporedno sa njima.

Kada je Andrija ukazao Samuelu na cestu on se trznuo kao da ga je ovaj probudio iz sna. Zbunjeno ga je pogledao a je skrenuo pogled prema cesti. Tada mu je postalo jasno koliko su daleko stigli i da je prošlo barem dva sata od zadnjeg susreta sa jednom od onih nakaza.

"Izgleda mi sigurno.", rekao je Andrija. "Šta ti misliš?"

"Ne znam.", odvratio je Samuel. Bio je tek bolje pogledao cesticu ali nije se mogao dovesti u stanje da je sagleda onakvu kakvu ona jest. U mislima je stalno vidio onog stvora kako grabi prema njemu, one grozne upale oči i krvave, pokvarene zube. Bojao se, ali je li zbog toga bio kukavica?

"Nismo naišli na nikoga već dugo," rekao je Samuel, "mislim da nećemo ni sada."

"Okej onda." rekao je Andrija i prije nego su krenuli upitao je Samuela ako je sve u redu.

"Da je sve u redu ni ja ni ti ne bi bili ovdje."

Nakon kraćeg vremena, izašli su iz okrilja šume i popeli se na loše asvaltiranu cesticu išaranu pukotinama iz kojih je rasla mahovina i trave. Slijedili su je dok ih nije dovela do raskrižja okruženog gustom zimzelenom šumom. Na raskrižju su utvrdili da moraju krenuti lijevo niz novu, manju cesticu koja se spuštala niz brežuljak.

Još uvijek je bilo maglovito i vidljivost je još uvijek bila slaba ali sada više zbog mraka jer je dan već počeo odmicati. Ubrzali su korak i nedugo nakon što su napustili raskrižje iz magle im je u susret izašla tabla sa imenom naselja.

Na limenoj tabli je sjedio gavran. Mirovao je dok su Samuel i Andrija još bili daleko a kada su mu se opasno približili uznemirio se, počeo kreštati i odletio je.

"Strvinar.", rekao je Andrija.

"Samo je jedan.", rekao je Samuel. "Možda je dobar znak..."

Limena ploča je bila savijena prema lijevoj strani a lijevi stup - jedan od dva o koji je tabla bila pričvršćena - je bio savijen nisko pri tlu. Cijeli znak je bio blago nagnut unatrag i prema lijevoj strani, kao da ga je neko vozilo zakačilo u prolazu. Znak je bio prikriven zelenom mahovinom a ispod ljigavog, zelenog pokrova su se nazirala crna, štampana slova. Njima je bilo ispisano ime nasljelja koje se nalazilo pred njima: Berežinovo.

Andrija je izvukao kartu iz desnog džepa kaputa i otvorio ju je iz prve na pravom mjestu. Karta je već bila ispeglana od stalnog otvaranja na dijelu koji je prikazivao jedno veliko šumovito područje, išarano malim cesticama i izohipsama. Područje na kojem su se nalazili nije bilo planinsko ali je bilo brdovito.

Na tom dijelu karte (koji je bio nešto veći od Andrijinog dlana) njihov kamp je bio označen iksom u donjem desno kutu. Njih dvojica - utvrdili su - su se nalazili negdje povrh sredine na tom dijelu karte.

"Miloš je rekao da ga nema na karti.", rekao je Samuel.

"Miloš je lagao, frend.", rekao je Andrija.

'Naravno,' pomislio je Samuel, 'zašto sam uopće mislio da postoji taj grad?'

"Ali ne tražim to na karti." rekao je Andrija i okrenuo se prema Samuelu. Kimnuo je u smjeru ceste i rekao: "Tražim ovo."

"Stari prdavac nas je vukao za nos.", rekao je Samuel za sebe. Andrija ga je pogledao poprijeko - bio je to pogled koji mu je htio poručiti da zašuti. "Mislim, mene je vukao za nos. Ne tebe."

"Nema Berežinova na karti.", rekao je Andrija i spremio je kartu. "Ali ga ima ovdje. Na svu sreću jer skoro će noć."

"Šta, nočimo ovdje onda?"

"Upravo tako, frend."

Pomisao je plašila Samuela. Pomišljao je pobjeći ali to nije bio dobar izbor. Sinulo mu je da vjerojatno ne bi ni stigao daleko i našao bi se sam u mračnoj šumi. Imao je dovoljno pameti i kontrole da se odupre tom kukavičkom nagonu.

Uostalom, nije mogao napustiti čovjeka bez kojeg ne bi ni bio ovdje - što mu se činilo ironičnim budući da nije htio biti tu gdje jest. Ali imali su plan koji je Samuela ohrabrivao i koji mu je trebao vratiti mjesto u kampu. Zbog toga nije oklijevao a i nije bio sam.

Samuelovo samopouzdanje je splasnulo kada su ušli u naselje i nisu mogli naći ni jednog od onih stvorova. Nije da su ih tražili već je to jedino preostalo za primjetiti nakon što su vidjeli da u naselju nema ni žive duše.

Osim onog gavrana. Ptica ih je pratila i kreštala je za njima kao da ih psuje ili baca kletve na njih. Samuelu je takvo ponašanje ptice prestalo biti zanimljivo i postalo je sumnjivo. Došlo mu je da ga dočeka i skine mosinom kada negdje sleti ali se suzdržao od toga. Mrak je brzo padao i nije bilo vremena za nešto takvo. Usto, nešto u vezi ubijanja jedinog živog bića u tom mjestu se nije činilo ispravnim.

"Čovjek bi rekao da je ovakvo mjesto preživjelo.", Andrija je rekao dok su po strmini cupkali niže u naselje. "Vjerojatno se nisu ni snašli kada ih je pogodilo, što god to bilo."

Samuel se sjetio kakva je panika bila zavladala pred para godina. Tada oni koji su umirali od gladi, bolesti još nisu ustajali od mrtvih već su najveći problemi bile poplave i potresi i sukobi sa vojskom po velikim gradovima, posebice u glavnome gradu.

Ali u malim mjestima kao što je Berežinovo se naizgled ništa nije događalo. Nikakve vijesti nisu pristizale iz takvih mjestašca. Zemlja je na njih potpuno zaboravila i dok se u velikim centrima dijelila humanitarna pomoć i non-stop izvještavalo o situaciji, nitko se nije pitao što se događa po zabačenim kutovima zemlje.

'Mora da je to.', pomislio je Samuel. 'Ovo mjesto je progutao zaborav. Nema drugog objašnjenja. Ljudi su ovdje izbrisani iz egzistencije kada su njihove obitelji zaboravile na njih.'

Samuelu se svako malo činilo da iza prozora vidi svjetlo i da je veoma moguće da će naći neki stari par kako sjedi ispred peći ako bi provirio unutra. A nakon što i jesu provjerili nekoliko kuća minuo ga je taj osjećaj. Osjetio je neko olakšanje. Možda je bojazan da će naići na nekoga ili nešto nadvladala nadu da će im netko prijateljski izaći u susret.

Prvih nekoliko kućica su ignorirali a onda je naselje poprimilo drugačiji izgled i kućice su postale veće kućerine. Cesta se spuštala cik-cak kao zavojita rijeka a na čijoj su se obali smjestile kuće kao nasukani brodovi. Jednom su te seoske kuće odisale starinskom melankolijom, sada su upozoravale na kobnost zaborava i jezivo su gledale na dvojicu prolaznika.

Sve su kuće bile u lošem stanju; nekima su krovovi bili urušeni, drugima prozori izvaljeni iz drvenih okvira. Neke su jednostavno bile odbojne. Sa tima je naizgled sve bilo u redu, ali su odisale nekom zlobom, kao da su prijetile pojesti ih ako bi im se približili.
Gavran je letio iznad iznad njih i tek su ga povremeno mogli vidjeti; kao što dupin izranja iz morskih dupina tako je gavran izranjao iz maglovitog svoda što se nadvio nad njima, kao da provjerava ako su njih dvojica još u blizini. A onda je sletio na krov jedne ljupke, male kućice koju su Andrija i Samuel upravo namjeravali pogledati. Njih dvojica su zastala kada se gavran silno obrušio iz zraka i naglo zaustavio, sletivši potom na crveni krov.

"Što li izvodi?", rekao je Samuel. Pušku je držao u rukama. Na leđima, ona mu je smetala dok su se spuštali po nizbrdici. Uz to, ovako se osjećao sigurnije. Od onog nezgodnog događaja koljena su mu još uvijek klecala koljena i htio je biti spreman.

Kućica je bila niska i trošna ali izgledala je staloženo. Bila je napravljena od tamnog drveta, sa dvama malim prozorima sa drvenim okvirima koji su gledali na cestu. Kameni temelji su joj bili do pola metra iznad zemlje i do ulaznih vrata je vodilo stepenište od tri stube.

Ali kada su ušli, sva ona ljupka, seoska draž se izgubila. Iznutra ih je zapuhao ustajali, smrdljivi zrak i skoro je pomeo Andriju sa ulaza. Ovaj je ušao unutra i samo provirio, kada se najednom tlo zatreslo i zagrmilo. Pod se pod njim počeo gubiti i ostao bi zatrpan u ruševini da ga Samuel nije povukao sa ulaza. Obojica su poletjela sa vrha stubišta i pala u visoku travu.



"Mislim da me pokušalo pojesti", rekao je Andrija dižući se iz trave. "Jedan tren šetao sam po kući u drugom ispod mene je bilo samo crno!"

"To ti se učinilo.", rekao je Samuel. Pomogao je Andriji da se ustane. "Vjerojatno je zbog šoka."

"Znam što sam vidio.", rekao je Andrija. Objasnio je kako su pod njim propale daske a onda su propale u zemlju i da bi i on da ga nije Samuel nije povukao. Onda je prestao pričati i zamislio se. Samuel je očekivao zahvalu no sve što je dobio je bilo: "Kajgot, možda mi se učinilo." i jedno nezahvalno slijeganje ramenima.

Promatrali su još malo ruševinu prije nego su krenuli dalje. Pred njima je kuća bila srušena do temelja. Crveni krov je ležao preko ostataka kuće kao plahta preko mrtvačkog kovčega. Iznad ruševine se protezao dalekovod i na njemu su ugledali gavrana.

"Kažem ti, gavran znači nasreću.", rekao je Andrija dok se vraćao na cestu.

"Upozoravao nas je.", rekao je Samuel.

"Vraga."

Gavran je još jednom zakreštao, kao da je znao da pričaju o njemu. Njegov hrapavi krik popratio je gromovite zvukove koji su još odjekivali negdje daleko. Samuelu je sinulo kako je njegova baba znala govoriti da je netko spominje kada joj se štucalo. Kreštanje gavrana je lako moglo postati štucanje u ovim uvjetima gdje nema druge osobe koja bi poprimila ljudske osobnosti. Je li ta ptica bila više od letećeg pernatog štakora za što ga je Samuel držao? Moguće da jest; definitivno jest posljednje što je ostalo od ovog mjesta.

"Zove se Zoran." dodao je Samuel.

"To je jako lijepo," rekao je Andrija. "ali ne pomaže nam baš što mu znamo ime ako nam ne može reći kaj se ovdje dogodilo. Ili gdje se možemo skloniti. Pada noć."

Gavran je ponovno kreštanjem dobio njihovu pažnju. Vinuo se u zrak i zaronio a onda ispružio krila i odletio niz cestu.

"Možda niže u selu ima neko mjesto?"

"Sada slijedimo gavrana?", rekao je Andrija.

Najednom je postalo jako mračno i Samuelu je bilo teško utvrditi raspoloženje na Andrijinom licu. Ono je ionako uvijek bilo hladno i smireno, ali i neotporno na emocije. Vjerojatno je bio zabrinut jer je i Samuel sam bio zabrinut. Zabrinut jer se spuštala noć, i to brzo. Nije imao sata ali kucanje njegovog srca podsjećalo ga je da vrijeme itekako leti.

Leti kao i onaj gavran.

Po tko zna koji put Andrija je samo imao za reći (a i Samuel si je to sam često govorio u glavi za vrijeme ovog puta): "Natrag ne možemo stoga...", rekao je to nekako vedro. Slijedili su gavrana, kao da su imali izbora.

Samuelu je Andrijino smireno ponašanje bilo čudno, ali ne i neshvatljivo. Kada je on pogledao iza njih i vidio cestu kojom su netom prošli zahvaćenu mrakom, bilo mu je lakše što je put pred njima bolje osvjetljen. Nije mu se to pričinjavalo; Andrija je u ruci imao meglajticu čiji je snop svjetlosti bio po jakosti sličan onom maksimirskog reflektora.

Ali meglajtica ne bi bila dovoljna da prežive noć, ne na otvorenom. Morali su se spustiti niže u naselje - čak i ako ne nađu odgovarajuće sklonište, znali bi na čemu su. Krenuli su brže, slijedeći veliko, svjetleće jaje od meglajtice na cesti.

Niže u naselju bilo je nemoguće primjetiti pojavu prometnih znakova i semafora. Stambene zgrade sa dva-tri kata visine su zamjenile male seoske kuće. Bila je vidljiva neka podjela na ulice i kvartove i cesta se proširila na dvije trake. Mjesto trave i pokojeg grmička uz kolnik se sada protezao široki pločnik. Činilo se samo ispravno kolnik zamjeniti za pločnik pa su se Andrija i Samuel popeli na njega, svaki na jednu stranu.

Prizemlje zgrada su zauzele trgovine i radnje a njihovi izlozi su bili razbijeni. Artikala i ambalaža je bilo porazbacano po svuda, pa i po ulici.

Nakon što je Samuel provirio u jedan izlog ustuknuo je. Zeklacala su mu koljena i neki težak osjećaj mu spustio u želudac. Mogao je povratiti ali se suzdržao. Kada je bolje pogledao vidio je da ono što su prvotno bili dijelovi ljudskog tijela su bili polomljeni lutke za izlog. Onako rasute po podu, prljave, podsjećale su previše na izmrcvarena tijela, unatoč njihovim umjetnim osmijesima i golim glavama.

Nakon toga, kidnuo je i više se nije obazirao na unutrašnjost izloga. Oni su ionako bili previše izloženi i tražio je nešto sigurnije. Putem je iskušavao brave, ali sve je bilo zaključano. To je činilo to mjesto još tajanstvenijim i najbitnije, otežavalo je Samuelovu potragu za skloništem.

Pomislio je jednostavno propucati bravu a onda je začuo gavrana u daljini. Ni sam ne znajući zašto, krenuo je u smjeru iz kojeg je dolazilo kreštanje dok nije došao do velikog trga, sa statuom čovjeka u sredini.

Čovjek na postolju bio je odjeven u višteku nošnju. Jedna ruka mu bila na boku a u drugoj je držao mač, podignut u zrak. Gavran je sjedio na glavi lika. Nervozno se osvrtao oko sebe. Kada se okrenuo prema Samuelu, zakreštao je jedanput.

Samuel je prešao preko ceste. Trg je bio popločan velikim pravilnim blokovima u obliku romba. Bio je ograđen živicom uz još neko bilje i drveće. Došao je do kipa i pogledao je oko sebe.

Bila je to nekakva tržnica; štandovi su bili prazni; drveni stolovi i klupe, te palete bile su porazbacane posvuda; izlog pekare i mini pekare je bio razbijen. Sve je bilo prazno, opustošeno, ali činilo se kao da sve to nije ni trebalo biti tu. Kao da je anomalija ili iluzija u nečijoj glavi - tako je nestvarno i jezivo izgledalo.

"Misliš da sam neka vrsta robe, a?" zavikao je na gavrana? "Svježi komad mesa? Strvina? Jel' to 'oćeš reći? E, pa..." pokazao je gavranu srednji prst i onda shvatio da ga više ne vidi - postalo je tako mračno.

Samuel nikada nije bio pod utjecajem tame niti je mislio da će se to ikada dogoditi njemu. Znao je što ona radi ljudima i to je uvijek vidio na nekom dugome. To je bilo dok je mrak još uvijek bio odsustvo svijetla, a sada, kada je sunce tek ideja koja se skriva iza oblaka, mrak je stvarniji i opipljiviji.

Nikada ga nije bilo strah mraka. Čak i kao klinac u mraku ja nalazio smirenje, u njemu je zaživao i snivao. Sada, bojao se mraka, bojao se zaspati ali najviše što nije znao što će biti ako se njegova poremećena, manijakalna verzija vrati u kamp.

Odagnao je te misli. Tama tjera na vidjelo čovjekove najgore strahove; reže po površini kao iskusan mučitelj dok osobe ne pukne, a onda nastavi rezati dok ne prodre u samu srž ljudskog bića. Nije joj mislio olakšati to strijepeći previše nad svojom sudbinom.

Otišao je sa trga i otrčao je na cestu. Odlučio je imati malo vjere i ušao je (provalio, zapravo, srušivši ulazna vrata nogom) u prvu kuću koja nije izgledala kao slabić među kućama, već kao rođeni prvak.

Uletio je unutra i projurio niz hladni tamni hodnik do još tamnijeg dnevnog boravka. Iz jakne je izvadio upaljač i posvjetlio je oko sebe. Na jednoj strani prostorije se nalazio trosjed i fotelja, smješteni oko niskog staklenog stola. Preko puta, nalazio se CRT televizor. Na drugoj strani dnevnog boravka se nalazila kuhinja, koja je zauzimala skoro cijelu tu stranu, i okrugli obiteljski stol sa stolicama.

U kuhinji je bila velika peć na drva sa velikom površinom za kuhanje. Imala je na sebi dvoja vratašca i jednu veliku ladicu u kojoj se držalo drvo. Provjerio je unutra i vidio da nema ni jedne cijepanice.

Trebalo mu je drvo, za vatru, za svijetlo, ali nije očajavao; stolice su bile drvene. Dohvatio je jednu i njome udario od pod, slomivši joj noge. Prije nego je drvene noge ubacio u peć, potegao je platneni stolnjak sa stola, pritom srušivši jednu keramičku vazu, i omotao ju je oko noge.

Iz ruksaka je izvadio tekućinu za upaljač i njome namočio svoju imprpoviziranu baklju. Potom je ju je zapalio i ubacio unutra. Počela je fino gorjeti i ubrzo je iz malog otvora svijetlila jaka svjetlost i osvjetljavala je većinu prostorije.

Baš je pomislio da je sretan što je sve prošlo glatko kada se okrenuo i pogledao po sobi i na podu vidio razbijenu vazu i polomljenu stolicu. Slomljeno drvo ga je podsjetilo na ulazna vrata koja je odvalio. Pokupio je ostatke stolice i njima je osigurao vrata, zaglavivši drvene noge između njih i zida.

Krenuo je natrag u dnevni boravak kada je netko izvana počeo lupati po vratima. On se lecnuo i prislonio uz suprotni zid. Od lupanja su se tresla vrata i zidovi i Samuel se podbacio pod jednu gredu i njome je počeo podupirati vrata.

Tkogod je bio vani nastojao je ući unutra. Tup, tup, tup - a potom je mahnito iskušavao kvaku, pa onda ponovno - tup, tup, tup. Bez riječi, bez ikakvog glasa. Udarci su svaki put bili sve snažniji i snažniji.

Samuel nije mogao naći ijednog razloga da otovri ta vrata - nije mu padalo na pamet tko bi to mogao biti. Bio je u gradu duhova, ipak. Predaleko je došao, previše se borio da bi sada riskirao svoj opstanak.

'Duhovi.' pomislio je u sebi. Bio bi im rekao da odlaze i ne vraćaju se da je od straha mogao išta prozboriti. Ruke i noge su mu popuštale, dlanovi su mu se znojili. Nešto ga je morilo a onda je shvatio da u hodniku u potpunosti vlada mrak. Počeo je dahtati i gubiti sabranost.

Podavao se tami. Zaplakao je i kolabirao, skliznuo je niz zid na pod. A lupanje se nastavilo - tup, tup, tup. Vrata su se tresla i tresla a onda - lupanje je prestalo.

Samuel je uronio lice u ruke i ovlažio ih suzama. On je još jecao, prestrašen. Poželio je da ima nekoga tko će ga spasiti, dobrog samaritanca koji će pokupiti njegov slomljeni duh i podignuti ga na noge. Nekoga poput, poput...

"Andrija!" zavikao je i prislonio se uz vrata. Udario je snažno po njima ali udarac se nije činio ni upola glasan kao oni od maloprije. Zavikao je ponovno, ovaj put plačljivo i drhtavo. Bijesan na sebe udario je još par puta svom snagom po vratima ali ona nisu ispustila ni glasa. "Oprosti mi, Andrija! Bilo me strah..."

Grcao se u suzama i prevrtao kao nejako dojenče u kolijevci. Pao je na pod i od muke se počeo prevvrtati. Dogodilo se ono čega se najviše bojao a to je iznevjeriti ljude do kojih mu je stalo.

Napustio je čovjeka koji mu je spasio život onda kada ga je ovaj najviše trebao.

Tenksič na čitanju! Bye bye :wave:
"Stavio bih i ja ovdje neki citat da sam načitan k'o vi." - tnicholson
tnicholson
Hani
 
Posts: 57
Joined: 20 Jun 2014, 13:44
Location: Velez

Re: Postapokaliptična priča (ex Marija)

Unread postby Xaotix » 09 May 2015, 22:47

Cuj, da ne misliš da ovo nitko ne čita, pročitao sam prve dvije verzije tamo gore, ovu još nisam ali jednostavno sam u ova dva tjedna u takvoj gužvi da ne stignem pisati ništa koherentno duže od dve rečenice :)
Znači uskoro...
Randomness is strong with this one!
User avatar
Xaotix
The Source
 
Posts: 2661
Joined: 19 Apr 2005, 12:55
Location: Schrodingerova kutija

Re: Postapokaliptična priča (ex Marija)

Unread postby tnicholson » 10 May 2015, 16:16

Ma vidim po viewsima da se otvara thread. No, tenksič što si postao nešto jer već sam malo odumirao u sebi :lol:, iako nisam očekivao ni od koga posebno da pročita. Naravno drago mi je da je netko tko je čitao ono prije. U međuvremenu sam našao neke frendove jer je počeo semestar pa smo se svi ponovno okupili na faksu (inače se sve razbježe i odu doma pa ih nikako uhvatit ni da zaigramo nešto preko neta) i njih sam pitao za mišljenje. Za sada pozitivan response, dovoljno da ne odustanem od ovoga.

A jel' to gužva zbog sferakona? Nisam bio još nikada na takvom nečem i razmišljam o tome ali bez prijevoza nigdje iz ove Rijeke. Pozdravljam, i cheers! :wave:
"Stavio bih i ja ovdje neki citat da sam načitan k'o vi." - tnicholson
tnicholson
Hani
 
Posts: 57
Joined: 20 Jun 2014, 13:44
Location: Velez

Next

Return to Čiča miča

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 1 guest

cron