Stani malo, imam nešto važno da ti kažem

Priče (nevezane za Literarnu radionicu), pjesme, crteži i ostale kreacije forumaša

Moderators: Nimrod, niniane

Stani malo, imam nešto važno da ti kažem

Unread postby TB » 17 Feb 2014, 16:08

Stani malo, imam nešto važno da ti kažem

Oslonjen na kiosk na kojem je pisalo „Vjesnik“ pjevušio sam i tu i tamo bih pogledavao na sat. Čekao sam mog čovjeka.
On pješke prolazi baš ovuda svakoga dana, od ponedjeljka do petka. Jedan tjedan oko 7. 30. drugi tjedan oko 13. 30. Minuta amo-tamo. Pogledao sam sat. 13. 15.
Vrijeme mi je bilo ograničeno, izmicalo je, ali još uvijek sam ga imao dovoljno.
Dok sam čekao, promatrao sam oko sebe. Povremeno bih otpio iz smeđe zdepaste boce „Ožujske“ koju sam kupio dinarima nabavljenim prošle nedjelje na sajmu antikviteta na „Britancu“.
U trgovini „Slavije“ u kojoj sam je kupio, nije bilo plastičnih boca obične vode, jer ovdje još nikome nije na pamet padalo da takvo nešto može postojati, da sam im spomenuo tu ideju, bila bi im smiješna.
Imao sam čudan osjećaj izmještenosti, onako kako se čovjek osjeća kada sanja svakodnevne, obične stvari.
Asfalt kao da je bio grublje, zrnatije teksture. Gradsko zelenilo bujnije i neurednije. Nije bilo biciklističke staze ni stupića uz kolnik. Ovdje u Savskoj, malo dalje od „Vjesnikovog“ kioska pored kojega sam čekao, na tramvajskoj stanici nije bilo nadstrešnice od pleksiglasa ni displeja koji je najavljivao dolaske tramvaja, a tramvajska pruga nije bila popločana urednim svijetlim blokovima, nego grubim kamenim kockama iz austrougarske kaldrme. Dok sam dolazio ovamo, sa Srednješkolskog igrališta nekoliko blokova dalje, (taj teren, zvan „srednješkolac“ kao da je bio isti i u mojem i u ovom Zagrebu), gdje je u grmlju pored atletske staze bila točka dolaska, dok sam hodao ovih nekoliko ulica, iznenadio sam se da je u nekim uličicama još ta kaldrma.
Kada sam stigao, nekako mi je bilo toplo oko srca kada sam opet vidio natpis „Intercontinental“ na velikom bijelom zdanju hotela u blizini. Taj natpis bio je na toj zgradi u godinama moga djetinjstva u onom bivšem režimu.
Auti po ulici su bili uglati, bilo je puno „Stojadina“ i „Yuga“. Na fasadama zgrada uopće nije bilo grafita, (samo ponegdje još friških murala sa Zagijem i natpisom „Univerzijada '87“), a na krovovima nije bilo tanjura satelitskih antena.
Nitko od prolaznika nije držao na uhu mobitel ni u hodu tipkao po ekranu niti odsutna pogleda u hodu gestikulirao i pričao sa nevidljivim sugovornikom.
Ljudi su išli svojim poslom, obični ljudi, pričali su, smijali se...
Promatrao sam ih kako bezbrižno španciraju ulicom, promatrao ritam prometa. Bio je danas prekrasan jesenski dan. Jedan u nizu.
Svi su bili nesvjesni što im se kuha tamo daleko.
Slobo još nije rekao ono čuveno: „Niko ne sme da vas bije!“ Ovdje u Zagrebu, u stanu jednog umirovljenog generala, odvijali su se sastanci srednjovječnih ljudi u sivim odijelima i kravatama, vodili su se telefonski razgovori sa Munchenom, Ottawom, Melburneom...
A po podrumima štabova JNA vjerojatno su se već smišljale strategije za rat koji će doći svega za koju godinu i razoriti ovaj svijet.
Kuhalo se pod površinom ove stvarnosti, ali nitko u ovom vremenu to nije mogao znati. Za većinu ljudi bilo je ovo razdoblje uzleta i optimizma, radi nedavnih reformi novog premijera.
Tako sam razmišljao, dok sam čekao otpijajući pivo.
Dobio sam priliku da provedem sat i pol u kojem god razdoblju povijesti poželim. (Ne pitajte kako, to je jedna druga, duža priča.)
Nisu me zanimali poznati povijesni događaji. Što se mene tiče, to je sve možda fikcija. Ono što zasigurno poznajem sam ja i moja prošlost. I sadašnjost koja je slijedila iz nje. Pa sam, kada sam dobio priliku, odlučio prepraviti svoj život. Kada sam razmišljao koja je točka u kojoj su stvari u mom životu mogle krenuti drugačije na najplodniji način, to je bilo ovo razdoblje, ova godina, kada sam išao u prvi razred srednje.
Kada mlađemu ja kažem što imam za reći, on će, naoružan znanjem o stvarima koje dolaze proživjeti život drugačije i bolje, pa ću kada se vratim, i ja automatski imati bolji život...
Tu sam prestao sa razmišljanjem jer se nisam želio zamarati paradoksima kojih je bila hrpetina.
Kada se on pojavi, točno sam smislio što ću mu reći i navesti ga da me sasluša i povjeruje mi da sam ja on iz budućnosti.
Takve znanstveno fantastične ideja bile su mu dobro poznate. Svakog 5. u mjesecu trčao je na kiosk da kupi novi broj „Siriusa“, čuvao je sve brojeve, (još ih negdje imam), i do svoje 15-e pročitao je sve znanstveno fantastične romane edicije „Kentaur“ iz knjižnice „Bogdan Ogrizović“.
Opet sam pogledao na sat. 13. 35.
Odjednom me uhvatio strah da sam došao uzalud. Što ako sam pogriješio, pa došao na dan kada se prehladio? Ili nema prvoga sata nastave?
Jer u 14 sati, gdje god bio, zahvaljujući uređaju usađenom u ruku, automatski ću se vratiti u moje vrijeme, tamo u grm pored atletske staze i to će biti to, prolaz će biti zatvoren.
Drugog pokušaja nisam imao.
Odjednom sam ga uočio. Bucmasti klinac, sa naočalama debelog okvira i u traper jakni i bijelim tenisicama, sa školskom torbom na ramenu pretrčao je pješački prelaz na crveno i sada je sporo, zamišljeno zureći u pod, hodao Savskom prema meni. Dobro je, imam još nešto više od 20 minuta, dovoljno da mu se pridružim na putu do „Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn“ i usput kažem neke stvari.
Odložio sam polupopijenu pivu na pod pored kioska i zakoračio ususret malom, pripremajući osmjeh.
„Da li se ovako smeće ostavlja po ulici?“
Okrenuo sam se. Iza mene su stajala dva milicajca, jedan visok i mlad, drugi niži i zdepast, sa crnim brkovima i pronicljivim pogledom.
Zaustih da nešto kažem, no njihove crvene zvijezde na kapi i pendreci za pojasom su mi na trenutak oduzeli dar govora. Doimali su se kao statisti na snimanju neke serije o Hrvatskom proljeću... samo što su to bili pravi milicajci.
„Kakav vam je to odgoj, piti po ulici i ostavljati flašu na podu?“
„Oprostite“, rekoh.
„ Ličnu kartu!“ reče brko.
Posegnuh u unutarnji džep kaputa... a onda se sledih. U džepu naravno, nisam imao ličnu kartu, nego osobnu iskaznicu iz 2014 godine, zajedno sa nekoliko novčanica. Kuna.
„Nemam... zaboravio sam je“, rekoh.
„Lična karta se ne zaboravlja“, reče brko, a mlađi posegnu u džep i izvuče notes. „Ime i prezime?“
Nervozno sam se smiješio izgovarajući lažno ime, svjestan mlađeg ja kako nas zaobilazi znatiželjno pogledavajući, pa skreće pogled i produžuje dalje.
Bio sam svjestan da imam još 20 minuta da obavim to po što sam došao... a milicajci su stajali ispred mene.
„Adresa stanovanja?“
Mlađi ja se okrenuo i pogledao nas još jednom, pa produžio niz ulicu.
„Samo da nešto kažem onom malom“, rekoh im.
„A vi ste otac? Pa zar to ne možete i poslije?“
„Nemam vremena“, rekoh i krenuh da ih zaobiđem.
„Kuda vam se žuri? Pa stići ćete sina. Samo odgovorite na nekoliko pitanja“, brko stane pred mene.
“Samo malo da nešto kažem malom pa ćemo nastaviti, nema problema“, rekoh možda glasnije nego je trebalo i krenuh naprijed kadli me brko ovlaš uhvati za nadlakticu.
„Stani malo, u čemu je stvar, čemu odjednom ovolika nervoza?“
Cimnuo sam rukom, ali bez uspjeha. Cimnuh još jače, ali stisak je postao čelični okov.
„Kuda žuriš, dragoviću?“ upita brko. Mlađi milicajac je spremio notes u džep.
A mlađi ja se udaljavao niz ulicu.
“Hej! Tomislave! Tomislave!“ zazvao sam ga.
Samo je ubrzao pognute glave. Tipično za 15 godišnjeg mene. Bio sam povučen, miran, klonio sam se svih neugodnosti, izbjegavao ljude, trudio se da budem nevidljiv.
„Tomislave, stani!“ Uhvatio me nalet panike, pokušah odgurnuti milicajca sa sebe, ali istoga trena sam izgubio oslonac pod nogama i lupih glavom i ramenom o beton. Judo zahvat.
Divlje sam se izvijao psujući, ali bez uspjeha, milicajčevo koljeno me pritislo između lopatica o pločnik, a ruka mi je bila izvijena iza leđa gotovo do išćašenja. Nisam mogao ni mrdnuti.
„Miruj! 'Apsimo te!“ reče milicajac i još više mi izvrnu ruku. Viknuo sam od bola, a tada se počeh derati. „Tomislave! Tomislave! Stani! Slušaj me! Slušaj!“
Ranije sam bio smislio cijelu strategiju na koji način ću se zbližiti sa mlađim ja. Razradio sam u detalje kako ću mu pristupiti i što ću reći, cijeli govor sa uvodom, sredinom, krajem i obrazloženjima, spremnosti da uvjerljivo odgovorim na sva njegova pitanja. Sada odjednom, sve se to izjalovilo. Misli su mi se kovitlale. A morao sam pokušati prenijeti poruku, morao! Na jedini način na koji sam mogao- počeo sam se derati iz petnih žila, poruke od najveće važnosti, ono što bi mi, da sam sa 15 godina znao, učinilo život lagodnijim i uspješnijim. Oko nas su se počeli zaustavljati prolaznici.
„Šuti!“ viknu brko. Netko je škljocnuo fotoaparatom.
„Tišina! Šuti! Radiš skandal!“ režali su milicajci.
Vikao sam iz punog grla savjete sebi.
„Ama, ćut' ili ću da bijem!“ pritisak na ruku se pojačao. Jauknuo sam i jauk iskoristio da vičem još jače.
Tada me nešto strahovito lupilo u potiljak i sve se zamračilo.
Zatim sam se zatekao kako ležim sklopljenih očiju na leđima sa glavoboljom i mučninom. Osjećao sam čelik oko zglavaka. Zaškiljio sam.
Nebo i zgrada „Intercontinentala“. I dvije siluete, glave sa bijelim i plavim kapama sa crvenim zvijezdama.
Čuo sam im glasove.
„Raziđite se! Razlaz!“
„Kome se to derao?“
„Onom malom.“
„Jesi vidio kamo je otiš'o?“
„Ne, ali spominjo je crtanje, biće mali ide u onu umjetničku školu na Trgu Maršala.“
„Provjerićemo poslije.“
Osjetio sam ruke kako mi prekapaju po džepovima kaputa. Čuo sam iznenađeni uzdah.
Brko reče: „U jebo te, pogledaj ovo!“
Opet sam utonuo u mrak...

***
... i odjednom, ležao sam na leđima na zemlji pod grmom. Na zglavcima nisam imao lisice, ali glava mi je pucala. Stenjući, pridigoh se u sjedeći položaj.
A tako sam se dobro pripremio da mlađem sebi prenesem principe za budući život, cijeli plan. I nisam uspio. Radi dvije previše revne budale.
Ostaje nada da je mali ja bio barem toliko radoznao da je zastao i da je čuo barem nešto od važnih stvari koje sam mu vikao. Ako je uopće u svemu tome čuo išta važno. Jer smiješno je koliko istinski važni savjeti, kada ih čovjek želi što sažetije izreći, zvuče kao otkrivanje tople vode.
Stvari tipa: "Iskoristi vrijeme kada si mlad. Ne gubi vrijeme na stvari koje ničemu ne služe i oduzimaju vrijeme, kao stripovi, filmovi, muzička scena i tračevi o pop zvijezdama i glumcima.
Misli na važne stvari. Budi ambiciozan. Od umjetnosti nema vajde, to ti može biti hobi, ali nauči ti nešto konkretno s čime ćeš zarađivati u životu, neki zanat.
Što te briga što drugi misle o tebi. Misli ti na sebe.
Bavi se sportom. Uči strane jezike kao lud, odi u teretanu. Nađi neki posao dok si mlad, bitno je da što prije počneš zarađivati. Lova je najvažnija u životu!
A sada dok si u prvom razredu curice su još naivne i vjeruju u pravu ljubav, a nemaju očekivanja. Iskoristi to i pojebi Sunčanu, Lanu i Ivanu, jer znam da možeš, to jest da si mogao, a ti to nisi iskoristio.
I nemoj se zamarati sa ocjenama. Nitko te u životu ne pita za svjedodžbu, nego koliko imaš na računu.
To što ćeš možda pasti razred, nemoj se oko toga uzrujavati! Još bolje, padni ti još koji razred. Super je što ćeš duže ići u školu. Ne kažu uzalud: đačko doba najljepše je doba.
Osim toga, Juga će uskoro propasti, bit će rata, pa ćeš izbjeći da odeš u vojsku kad je najgore. "
To sam se nepovezano derao. Sve dobri savjeti. Sve sam to namjeravao ljepše reći, ali to je bila bit. Uzalud sve.
Ustao sam i uhvatio se za glavu, jeknuvši. Pozamašna čvoruga na potiljku.
„Proklete komunjare“, prostenjah.
Ljudi su skloni idealizirati prošlost, takav sam i ja bio. U mojim sjećanjima, lijepa je bila ta davna godina ili dvije kada je Ante Marković na trenutak donio sliku blagostanja. Ali onda nitko nije znao koliko je to prolazno, što za koju godinu slijedi.
Za te ljude tamo, za mlađega mene, dolaze godine velikih razočaranja, velikog sranja.
Što je tu je. Idem sada po aspirin i doktoru da malo pogleda tu čvorugu. Ali usput ću do bankomata da vidim da li je ono moje deranje barem nešto promijenilo.
Prekapao sam po unutrašnjem džepu kaputa za karticom, ali bio je prazan, nije bilo ni kartice, dokumenata ni novaca.
Dok mi se vrtjelo i povraćalo od glavobolje, isteturao sam iz grmlja. Na atletskoj stazi „srednješkolca“ ovoga lijepog kasnog popodneva trčali su joggeri kao i uvijek, i u 80 ima i dvijetisućitima.
Nebo bilo je toplo, plavo i bistro. Dobro se vidjela zgrada hotela „Westin“.
Samo što je na hotelu bio natpis: „Intercontinental“.
TB
Ancient
 
Posts: 559
Joined: 31 May 2006, 13:25
Location: Zagreb

Re: Stani malo, imam nešto važno da ti kažem

Unread postby Milena » 18 Feb 2014, 20:34

Predugačko za vic, a priča nije.
Plus, ako ne misliš na neki paralelni univerzum... :bilo:
Voda se u plastičnim bocama prodavala već i u osamdesetima.
Kaldrma se tada još mogla vidjeti samo od kolodvora prema Črnomercu.
Teško da bi kupio pivu u Unikonzumu; prije u Slaviji, koja je bila daleko brojnija.
I blame Hemingway. Of course, I blame Hemingway for a lot of things. Still working out how to pin global warming on him. (Snarkhunter)
User avatar
Milena
The Q
 
Posts: 1315
Joined: 05 May 2007, 13:48
Location: tu i tamo

Re: Stani malo, imam nešto važno da ti kažem

Unread postby TB » 19 Feb 2014, 12:36

Milena wrote:Predugačko za vic, a priča nije.
Plus, ako ne misliš na neki paralelni univerzum... :bilo:
Voda se u plastičnim bocama prodavala već i u osamdesetima.
Kaldrma se tada još mogla vidjeti samo od kolodvora prema Črnomercu.
Teško da bi kupio pivu u Unikonzumu; prije u Slaviji, koja je bila daleko brojnija.




Hvala lijepa! :)
Skratit ću to što više moguće. Kaldrme je bilo, ali ne sjećam se gdje. Možda je bilo i po nekim malim uličicama... :scratch: Pa sam zato spomenuo, čisto da se potcrta različitost.
A što se vode tiče, čini mi se da je obična voda u plastici, skupa sa tom modom pijenja vode krenula 90-ih.

E da, i možeš li obrazložiti zašto ovo nije priča?
TB
Ancient
 
Posts: 559
Joined: 31 May 2006, 13:25
Location: Zagreb

Re: Stani malo, imam nešto važno da ti kažem

Unread postby Milena » 20 Feb 2014, 10:23

TB wrote:Hvala lijepa! :)
Skratit ću to što više moguće. Kaldrme je bilo, ali ne sjećam se gdje. Možda je bilo i po nekim malim uličicama... :scratch: Pa sam zato spomenuo, čisto da se potcrta različitost.
A što se vode tiče, čini mi se da je obična voda u plastici, skupa sa tom modom pijenja vode krenula 90-ih.


Nema na čemu. :)

Kaldrma: uzeo si moj kvart, pa te zato ispravljam tako autoritativno. :zubo:
Voda: postojala je, postojala, samo se uglavnom prodavala u litarskim bocama, isto kao i mineralna. Male bočice su počele poslije, kao moda.

E da, i možeš li obrazložiti zašto ovo nije priča?


Ma gle, naravno da jest priča, ali nije priča-priča, već baš vic-priča. Glavni junak zapravo ništa ne radi, već mu se stvari samo događaju, a čitava poanta ovisi isključivo o onome što nam pisac kaže na samom kraju. To je struktura vica. A vicevi su kratki s razlogom -- ako traju predugo, postanu naporni, publika izgubi zanimanje i na kraju se pretvore u shaggy-dog priče, čija je glavna fora baš u tome da iznerviraju publiku.

Priča koja funkcionira kao priča obično će imati početak, sredinu i kraj koji su podjednako važni (bez obzira na to što možda kraj u potpunosti promijeni značenje početka i/ili sredine). Ovdje imamo početak koji traje li traje a visi u zraku -- niti nam je junak sam po sebi zanimljiv (jer nam ne daje o sebi dovoljno informacija da bi bio zanimljiv) niti mu se događa nešto što bi ga učinilo zanimljivim (stoji čovjek, cuga pivicu i čeka; prosječni čitatelj SF-a će nakon prve diskrepancije skužiti da je u pitanju nešto drugo, nakon druge da je u pitanju putovanje kroz vrijeme, a onda dobije još tri-četiri diskrepancije plus informaciju koja dotad više zbilja ne treba (da, radi se o putovanju kroz vrijeme) -- a ne dobije informacije koje bi junaka od kartonskog pripovjedača učinile likom: zašto je on tamo, što želi učiniti (npr. kako misli uvjeriti mlađeg sebe da zbilja dolazi iz budućnosti), i što očekuje -- jer sve te informacije dobijemo na krivom mjestu, na kraju, što nas opet vraća na strukturu vica.

Kratke SF priče često podsjećaju na vic baš zato što često imaju punchline, ali bez obzira na to moraju imati (da bi bile dobre) i nešto na čemu taj punchline stoji; bez osnove, nisu (dobre) priče, i da bi prošle moraju biti jako, jako kratke, a poanta im mora biti izglancana do kraja (jer tako funkcionira vic).

Normalno, kao i sva "pravila" za pisanje, i ovo se može baciti kroz prozor, ali da bi to bilo uspješno treba imati jaaaako puno vještine. "The Ones Who Walk Away from Omelas" nema ni junaka ni događaja i cijela je samo pripovijedanje mirnog tempa, a ipak je priča, i to jedna od najboljih priča u SF-u i šire; ali to je Ursula Le Guin.
I blame Hemingway. Of course, I blame Hemingway for a lot of things. Still working out how to pin global warming on him. (Snarkhunter)
User avatar
Milena
The Q
 
Posts: 1315
Joined: 05 May 2007, 13:48
Location: tu i tamo

Re: Stani malo, imam nešto važno da ti kažem

Unread postby Xaotix » 23 Feb 2014, 03:58

Uz ovo što je Milena napisala:
Kad je Bradbury 1952 napisao A Sound of Thunder, bila je to priča o tada inovativnoj temi; promjena budućnosti, teorija kaosa itd... Tridesetak sezona Star Treka i tri Povratka u budućnost kasnije (pisane tekstove neću niti spominjati) tema je prežvakane poput Bazooke ( :hehe: ).
Elem, ako ne želiš drviti po već napisanom potreban ti je ili nova ideja ili dobar socijalni komentar. Onaj dio kad budući ja galami "Grabi lovu, fućkaj ideale" spada pod komentar, ali u napisanom formatiu zaista izgleda kao otkrivanje tople vode (i zašto bi ga netko uopće poslušao?) Da imamo početnu točku iz koje je došlo do takvog stava (prošlo ja), stvar bi mogla imati više smisla. Ovako, previše se toga podrazumijeva.

Na kraju, promjena je to da je Intercontiju ostala licenca, eventualna naznaka da Juga još ni propala.

PS:
Zašto navodnici na Britancu? Tkalča, Pruđe, Britanac, Trg... Sve su to nadimci koji točno označavaju lokacije.
Randomness is strong with this one!
User avatar
Xaotix
The Source
 
Posts: 2663
Joined: 19 Apr 2005, 12:55
Location: Schrodingerova kutija

Re: Stani malo, imam nešto važno da ti kažem

Unread postby Nazir » 23 Feb 2014, 11:08

Milena je stvarno lijepo napisala svoje. Ono novo što bih mogao nadodati ...

Vrlo brzo postane jasno da gl. lik želi promijeniti prošlost. Sad, već me malo glava boli kad čujem pojašnjenje poput:

'Tu sam prestao sa razmišljanjem jer se nisam želio zamarati paradoksima kojih je bila hrpetina.'

Jako me podsjetilo na film Looper. Onako, nemoj se bavit tim teorijama, sve su tolko glupe pa samo prihvati što ti serviramo bez da se mi držimo logičnosti u priči. Naravno, jasno mi je da je 'vic-priča' poput ovoga takva da se ne bavi pojašnjenjima, ali općenito cijenim ako pisac pokuša izbjeći uopće situacije u kojima mi servira ovakvo pojašnjenje. Npr. odmah si mi neizostavno ubacio pitanje - kako to da je lik dobio dozvolu otići u prošlost kad je htio mijenjati stvari? Spominješ neku nagradu ili nešto sl. No, tko bi dijelio takve stvari kad je jasno da će ljudi odmah pokušati utjecati na svoju prošlost ... Tu si me pomalo izgubio u vjerodostojnosti. Znam da cjepidlačim, ali sve ovisi o tebi koliko želiš da priča bude ozibljna.

I drugo, malo si me iznenadio sa savjetima koje je na kraju dao sebi. Generalno, očekivao sam više :zubo: Naime, 'idi u teretanu i zarađuj novce' su stvari koje se svima trube cijelo vrijeme i nekako nisam baš bio uvjeren da bi ga klinac poslušao i primijenio sve to. Da, kroz to je trebala biti dana neka kritika društva, al ne znam, možda previše gledam statuse na Fb-u / Portalima u kojima svi trube takve mudrosti pa mi zato ista stvar u priči ne ostavlja neki dojam.
User avatar
Nazir
Ancient
 
Posts: 917
Joined: 09 Aug 2006, 16:41

Re: Stani malo, imam nešto važno da ti kažem

Unread postby TB » 23 Feb 2014, 13:16

Nazir wrote:Milena je stvarno lijepo napisala svoje. Ono novo što bih mogao nadodati ...

...

I drugo, malo si me iznenadio sa savjetima koje je na kraju dao sebi. Generalno, očekivao sam više :zubo: Naime, 'idi u teretanu i zarađuj novce' su stvari koje se svima trube cijelo vrijeme i nekako nis :thumbup: am baš bio uvjeren da bi ga klinac poslušao i primijenio sve to. Da, kroz to je trebala biti dana neka kritika društva, al ne znam, možda previše gledam statuse na Fb-u / Portalima u kojima svi trube takve mudrosti pa mi zato ista stvar u priči ne ostavlja neki dojam.



Ovo je ispalo kao da sam pisao kao da pišem za nekoga tko ne čita SF i nije se načitao priča na tu temu... Hvala svima, svi ste vrlo konstruktivni i prepravit ću priču. :thumbup:

Nazir, potpuno si u pravu, živimo u doba takvih savjeta i self- help mudrosti koje su po medijima na sve strane, tisak je postao grozan, a društvene mreže su u tom pogledu otrov za mozak.

Pročitao sam knjigu Krešimira Mišaka: "Putovanje kroz vrijeme? Zašto ne!". Baš je dobra, Mišak je na manje od 300 strana sakupio sve moguće znanstvene teorije i spekulacije o putovanju kroz vrijeme i mogućim paradoksima... a onda je, naravno, malo krenuo i preko ruba znanosti. Ali knjiga je baš dobra, ako nekome treba "znanstvena" podloga za priču o putovanju kroz vrijeme- naći će nešto u toj knjizi.

Off topic: Ima dobra knjiga: Nicholas Carr: "PLITKO - Što Internet čini našem mozgu".
TB
Ancient
 
Posts: 559
Joined: 31 May 2006, 13:25
Location: Zagreb

Re: Stani malo, imam nešto važno da ti kažem

Unread postby Nazir » 23 Feb 2014, 18:51

TB wrote:Nazir, potpuno si u pravu, živimo u doba takvih savjeta i self- help mudrosti koje su po medijima na sve strane, tisak je postao grozan, a društvene mreže su u tom pogledu otrov za mozak.


Slažem se. Za knjigu Shallows sam čuo i poprilično vjerujem da je istina sve što kaže. Naravno, to te ne mora ograničiti u pisanju priče, ali baš mi je jako upalo u oči ...

Samo, uzmi u obzir da je nezgodno napisati neku priču koja je dovoljno mala da bi ti je forumaši pročitali, a opet dovoljno velika da ima neku smislenu radnju i sl. Nije bezveze što kažu da su te kratke forme užasno teške ...Tak da ono, prihvatio si se velikog posla pa nemoj da te par komentara obeshrabri :wave:
User avatar
Nazir
Ancient
 
Posts: 917
Joined: 09 Aug 2006, 16:41

Re: Stani malo, imam nešto važno da ti kažem

Unread postby TB » 24 Feb 2014, 01:32

Nazir wrote:
TB wrote:Nazir, potpuno si u pravu, živimo u doba takvih savjeta i self- help mudrosti koje su po medijima na sve strane, tisak je postao grozan, a društvene mreže su u tom pogledu otrov za mozak.


Slažem se. Za knjigu Shallows sam čuo i poprilično vjerujem da je istina sve što kaže. Naravno, to te ne mora ograničiti u pisanju priče, ali baš mi je jako upalo u oči ...

Samo, uzmi u obzir da je nezgodno napisati neku priču koja je dovoljno mala da bi ti je forumaši pročitali, a opet dovoljno velika da ima neku smislenu radnju i sl. Nije bezveze što kažu da su te kratke forme užasno teške ...Tak da ono, prihvatio si se velikog posla pa nemoj da te par komentara obeshrabri :wave:



Više nego zadovoljan sam odazivom na ovu priču i brojem konstruktivnih komentara. :thumbup:
Nema obeshrabrivanja! Pišem ja već dugo... neću reći kraće priče, nego uratke, a poneki nalikuju SF-u. :)
TB
Ancient
 
Posts: 559
Joined: 31 May 2006, 13:25
Location: Zagreb


Return to Čiča miča

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 2 guests

cron