Eksperiment

Priče (nevezane za Literarnu radionicu), pjesme, crteži i ostale kreacije forumaša

Moderators: Nimrod, niniane

Eksperiment

Unread postby Koet » 31 Aug 2013, 17:13

Trenutačno čitam knjigu o tome kako pisati. Prema toj knjizi, na početku je cilj navući čitatelja zanimljivim likom, okolinom, stilom (ton priče, atmosfera) i negativcem (negativac se samo mora naslutiti, na početku nije potreban njegov identitet).

Pa reko, da probam. Ovo je početak, kao neki uvod, pa me zanima jeli vas se dojmilo toliko da bi nastavili čitati - znači je su li vam zanimljiva sva sva ta četiri elementa toliko da bi prešli na sljedeći dio priče?


hvala :)


Ideja koji je kroz povijest nosila mnoga imena, a sada se ljudima za stolom predstavila kao Marko, pomislila je kako bi mogla i ubiti policajca pred sobom. Nije to bilo zbog toga što je Marko mrzio policajce, iako je i to mogao biti savim dobar razlog sam po sebi. Ne, jednostavno se radilo o tome da je ovaj policajac bio suprug žene koja je sjedila s druge strane stola.
- Gospođo Petra, bez uvrede, ali vaša ponuda je smiješna. Ne postoji cijena koja bi se mogla imalo približiti onome što ovo mjesto znači za našu obitelj. - Vesna je bila kratka i hladna u svom odgovoru. Marku se učinilo da možda osjeća lagano pucketanje u njenu glasu, kao znak zasićenja ovim razgovorom. Poželio je prekinuti ovaj skup i s Vesnom otići na neko mirno mjesto dalje od napetosti, ne shvaćajući da već duže vrijeme zuri u Vesnine preplanule, poput zmija isprepletene noge, u njen tanki smeđi šal koji se, zajedno s vjetrom, pokušava oteti sa tankog vrata, u njene tanke usne koje svojim preciznim osmjehom drže velike smeđe oči da se ne preliju preko cijelog lica.
Nije Marko primijetio niti reakciju žene koja je sjedila kraj njega. Da se okrenuo, vidio bi onaj podsmjeh i spuštanje pogleda prema podu, onako kako se Petri često hoće kada primijeti zabavnu stranu svijeta. Zatim bi primijetio široki osmjeh i glatko posezanje za šalicom kave kojim je, onako kako to ona zna, kupila trenutak-dva i otupila aroganciju mlade dame pred njom. Najzad, prilikom ispijanja kave, primijetio bi kako je Petra u svojoj drugoj polovici četrdesetih još uvijek bila zgodna žena, držeći do sebe onako kako su uspješne i neudane žene često bile primorane držati do sebe kao jedino u što se mogu pouzdati u ovom svijetu.
Ne, Marko je bio zadivljen Vesninim odgovorom, ne mogavši se sjetiti kada je netko tako grubo odbio Petrinu ponudu.
- ... čini mi se da vam sada ide nešto bolje, usprkos Ivičinom novom, vjerojatno iscrpljujućem poslu načelnika policije i sa svim ovim radovima na vili... - Petra je ponovno započinjala, mekano, tiho, no njen glas se utopio u Markovim mislima. Ideje su mu se počele miješati u glavi i oblikovati pitanje kakav to muškarac može osvojiti ovakvu ženu.
Ponovno je pogledao čovjeka kraj nje i zapitao se što ona radi s takvim čudovištem. Njegovo napuhano lice se trzalo u grimasama dok je pričao na telefon, a njegova velika glava kao da je izrastala izravno iz ramena. Ipak, ogromna policajčeva šapa mirno je počivala na stranici stolice, potpuno prekrivajući malenu Vesninu ruku, i Marko se okrenuo dolje prema selu, tražeći odgovor na fenomen nazvan čovjek.
Na prvi pogled, odgovora je bilo napretek. Na jutarnjem suncu, rijeka ljudi se ljuljala uličicama između starih, stisnutih kuća jarkih boja, pokrpanih izbljedjelim tendama, brendiranim suncobranima i zelenim griljama. Kao da su imitirali kuće naslonjene jedne na drugu, i ljudi su se prelijevali iz jedne boje u drugu, sudarajući se, gurajući i stišćući u stolicama malenih kafića, sve u vječnom ritmu morskog povjetarca, cvrkuta ptica i žamora.
Najzad, Marku se pogled zaustavio na samom dnu seoske luke, tamo gdje je velika noćna lampa predstavljala prostor koji su ljudi neobjašnjivo zaobilazili. Tu se smjestio raščupan mladić, nagnut na torbama prekrcan olinjao bicikl. Možda su njegove lijene smeđe oči, jedva vidljive iza preplanule puti i guste crne brade zadržale Markovu pažnju. Možda je bilo to što je mladić bio izdvojen iz mase, siv, kao da nema potrebu da šarenim bojama kiti svoju priču. Da, Marko je pomislio kako bi ovim čovjekom mogao zavesti Vesnu, osvojiti njeno srce, vidjeti što se unutra krije, a zatim se sam nasmijao Marku u sebi. Možda bi mogao osvojiti njen um, vidjeti što se krije u njemu.
I ponovno, kao u starim danima, plan se počeo rađati. Slijedi lika, pronađi prostor, pronađi boje, ubij čovjeka, postani čovjek. Detalji su počeli stizati kao na pokretnoj traci, zauzevši Markov čitav unutarnji svijet, povezujući boju mladićeve kože sa poznatim pigmentima, povezujući tehnike sa oblikom i teksturom njegova lica, te ono malo osobnosti što ju je mogao procijeniti sa ove udaljenosti. Slika je postajala sve jasnija, gotovo naslikana u njegovoj glavi, kada se mladić okrenuo prema njemu i mahnuo mu. Marko se smeo, zatreptao i slika se u njegovoj glavi rasula na milijun komadića. Ne, pomislio je. Ne, zaboga. Nema ubijanja. Marko je počeo vrtjeti ne tako davno smišljenu mantru - drži se plana, uči iz onoga što imaš, iskoristi sve mogućnosti čovjeka, dođi do njegovih granica. Kimnuo je mladiću i okrenuo se prema stolu, u bijegu od samoga sebe.
- ... da vas ne poznajem bolje, učinilo bi mi se da ste rekli da koristim svoj posao za uspjeh ženinog. - policajčev dubok, snažan glas je sada vladao tamo gdje su se ranije nadmudrivale smirene riječi dviju žena. Raširene oči su se trzale na crvenom i zapuhanom licu dok je u desnoj ruci držao mobitel, zaustavivši jedan razgovor kako bi završio drugi. - Svoj odgovor ste dobili. Vilu ne prodajemo, a svoje neukusne ideje možete zadržati za sebe ili ih iznijeti na mjestima predviđenima za to. -
Marko je zadrhtao od mržnje prema tom čovjeku, zbog njegove obje funkcije, policajca i supruga. Mržnju nije smanjilo niti njegovo ustajanje od stola i odlazak, budući da je kao nekim prirodnim automatizmom i Vesna ustala za njim, ostavivši Marka da se pita kolika je zapravo povezanost između njih.
- Preporučam da se opustite i popijete štogod. Sve je na račun kuće, naravno. - Vesna je rekla, pokušavajući s obje ruke smiriti svoj razuzdani šal. Marka je pogledala kratko, s pristojnim osmjehom koji je otkrio niz bijelih zuba. Njemu je pak srce zapelo u grlu, te ga on neko vrijeme nije mogao vratiti natrag ma koliko se uvjeravao da je ono još uvijek na istom mjestu. Nije pomoglo niti to što se Vesna na odlasku sasvim privila uz policajca, a on svoju debelu šapu zapleo u njenu dugu crnu kosu.
Ne, nema ubijanja nikoga, šaptao je sam sebi. Iskoristi ono što imaš.
..to die doing what you love is alright.
User avatar
Koet
Ewok
 
Posts: 32
Joined: 13 Sep 2008, 12:28

Re: Eksperiment

Unread postby Xaotix » 25 Sep 2013, 00:48

Okej, rekao si lik, okolina, stil (ton priče, atmosfera) i negativac (koji se naslućuje). I naravno. ovo nije priča, nego samo prva stranica koja me mora potegnuti da kupim knjigu čim ju pročitam (ako sam dobro shvatio ;) )

Pretpostavljam da je lik Marko, jer si mu posvetio najviše vremena. Izvrsno počinje s onim "ideja koja je kroz povijest nosila mnoga imena, a sada se ljudima za stolom predstavila kao Marko", ali mi nakon toga nedostaje nešto da ga naglasi i povuče me dalje. Onaj dio s kopiranjem mladića je dobra ideja, ali je u izvedbi premala udica.
Ostali likovi mi nisu najjasnije diferencirani (dvije žene su previše slične)
Atmosfera je... Pa, nema neke atmosfere. Par ljudi priča za stolom u primorskom gradiću.
Lokacija mi je malo nejasna. U prvi tren mi se učinilo da je taj stol na terasi vile udaljen od sela (Marko se okrenuo dolje prema selu, tražeći odgovor na fenomen nazvan čovjek.) ali je ispalo da je ipak dovoljno blizu da ga mladić vidi i mahne mu, iz tko zna kojeg razloga (e, tu bi bila dobra udica, da je mali vidio nešto što je inače utopljeno u okolici do nevidljivosti). Lokacija malo nejana. A i ono o traženju fenomena zvanog čovjek malo strši, jer je usamljeno.

U svakom slučaju, dio na samom kraju kad se Marko ograničava da svoj plan riješi bez ubijanja nudi dosta pravaca u kojima bi priča mogla krenuti, što je mala udica.

Dakle, sa mnom su ti šanse fifty fifty kad dođem do zadnje rečenice. Ako bi htio potegnuti mene, Marko bi trebao biti nešto misterioznije, potencijalno zastrašujuće. Ili jednostavno netko/nešto potpuno strano, ali da to ipak nitko ne primjeti... Zato mi se onaj početak s "idejom"tako svidio.
Randomness is strong with this one!
User avatar
Xaotix
The Source
 
Posts: 2663
Joined: 19 Apr 2005, 12:55
Location: Schrodingerova kutija


Return to Čiča miča

Who is online

Users browsing this forum: Bing [Bot] and 1 guest

cron