Lovina - priča

Priče (nevezane za Literarnu radionicu), pjesme, crteži i ostale kreacije forumaša

Moderators: Nimrod, niniane

Lovina - priča

Unread postby Afro » 19 Apr 2013, 09:19

Budući da mi je ova priča odbijena na "Marsoniconu" jer ne udovoljava kriterijima (tri puta je duža od propisanog :D ), objavit ću je ovdje. Budući da je malo duža, razbit ću je na tri-četiri posta, čisto da ne udavim.


Lovina

Dva para snažnih ruku podigla su me sa zemlje i stavila u metalnu kutiju. Čučnula sam i pognula glavu - da to nisam uradila, teški bi me poklopac tresnuo po potiljku. Sjedila sam nepomična, dok je po poklopcu udarao težak čekić. Cijeli je kavez podrhtavao od udaraca.Vibracije koje su pritom nastajale penjale su mi se kroz stražnjicu, uz kičmu, sve do mozga već nagriženog strahom. Osjetila sam kako je nova kap znoja izbila ispod pazuha i krenula niz rebra. Udaranje je prestalo. Zadnji metalni čavao zabijen je. Evo, sada će zaiskriti... Začuo se zvuk varenja, a kroz malene, kao dlan široke otvore sa obje strane kaveza ugledala sam zvjezdaste varnice koje osvijetliše krajolik.

Nisam imala bog zna što vidjeti: drvene brvnare okružene paprati koja bi postala podnošljiva za jelo tek nakon nekoliko sati kuhanja, maleno polje sa zasađenim povrćem, iza kojeg je ležala visoka kamena ograda ojačana drvenim stupovima, bodljikavom žicom i dijelovima brodske oplate. Tristotinjak metara niže od ograde ležalo je nešto što je nekad moglo biti nosač brodskog motora, a sada ogoljeno od svakog iskoristivog dijela.
Nekoliko kilometara dalje uzdizale su se šume u koje ni u ludilu ne bih zašla, a iznad njih polako se pomaljao prvi od dva mjeseca. Varenje je potrajalo kudikamo kraće od zakivanja metalnih čavala; sad ćemo krenuti. Tek što sam to pomislila, kavez se zaljuljao i odigao s tla. Jedan tren je nepomično stajao u zraku, da bi zatim bio blago spušten na postolje sa dva kotača kojeg su ugurali ispod njega. Sa obje strane postolja nalazile su se po dvije drške, koje su služile za vuču postolja i tereta na njemu. Začuh nekakvo komešanje, pa se nagnuh se da bolje vidim što se događa. ugledah kako se dvanaest ljudi organizira oko kaveza: četvorica su se primila za drške, a ostali su, naoružani jurišnim puškama, zauzeli zaštitnu formaciju oko mene. Još se malo nagnuh i priljubih lice uz hladan metal, motreći kretanja nekoliko metara iza posljednje dvojice u formaciji: iz malene brvnare sa širokim vratima nekoliko je ljudi izvlačilo lebdeću platformu i penjalo se na nju.

Naslonila sam se o zid kaveza i izvukla noge koje su dotad bile ispod mene. Koljena su mi dodirivala bradu, što je bio najluksuzniji položaj koji je ovaj metalni kavez mogao ponuditi.
Začula se naredba i postolje se trže: krenuli smo. Ubrzo smo prošli zaštitnu ogradu i počeli se spuštati niz blagu, kamenitu padinu orošenu poslijepodnevnom kišom. Jedan od ljudi koji su vukli teret okliznuo se, na što se kavez zaljulja prijeteći da će pasti sa postolja na bok. Krupna psovka i povik; netko je od pratilaca priskočio u pomoć i u zadnji tren prihvatio napušteno mjesto, sprječavajući kavez da poklopi nepažljivog nesretnika. Nastavili smo putovanje, ovog puta opreznije, premda ne i sporije.

Zamišljeno sam zurila kroz otvor, gledajući torzo čovjeka koji je stupao pokraj mene. Preko desnog ramena mu je bilo prebačen AR-44, dok mu je lijeva ruka bila zadjenuta za opasač. Lice mu nisam vidjela, no po razderanoj sivoj košulji znala sam da je to Miller. Padinu je zamijenila široka prerija i ljudi su ubrzali korak. Niska trava i prašina bili su jedine prepreke pred malenom karavanom, koja je na povik vođe skupine krenula još brže. Nakon više od pola sata žustrog marša karavana je došla na prag šume, a postolje i kavez na njemu zaljuljali su se i stali. Mogla sam zamisliti krajolik bez da gledam kroz okna: prostrana travnata ravnica prošarana tek ponekim žbunom nejestivog crvenkastog ploda, bez ikakvih drugih pojedinosti, a onda pred njima poput zida visoka, snažna stabla koja se upinju visoko u nebo i razapinju krošnje u paukolikim oblicima, ispreplićući se sa granama stabala do njih. Kilometrima uokolo, jedinu reljefnu avanturu predstavljalo je kamenito brdašce sa kojeg smo nedavno sišli.

Osjetila sam kako podižu kavez da bi izvukli postolje ispod njega, a onda ga spuštaju na tlo. Začula sam kako se postolje udaljava, praćeno brojnim koracima koji su gazili kroz travu. Ostala sam sasvim sama. Najbolji način za upoznavanje sa relativnošću vremena jest biti zatvoren u klaustrofobičnom kavezu bez mogućnosti izlaza i nasmrt preplašen. Nisam mogla odrediti je li prošlo pet minuta ili sat vremena. Blag vjetrić dopirao je kroz otvore, a sa njim je zalutao i krupan crni kukac veličine šljive. Sletio je nekoliko centimetara od mojih očiju, tapkajući u polumraku kaveza i pipkajući ticalima metal na kojem se našao. U nekim drugim okolnostima zgrabila bih ga i pojela: ova se vrsta pokazala kao bogat izvor bjelančevina, a niti okus nije bio pretjerano odbojan. Sada na to nisam niti pomislila. Želudac mi je posljednji obrok vidio negdje pred zoru, i sada se, zgrčen od straha, bunio i na samu pomisao o hrani.
Ujednačeno kuckanje kukca po metalu kao da me je hipnotiziralo: opčinjeno sam gledala i slušala njegov ritmičan tuk-tuk, koji me je podsjetio na neki prastari film o džungli kojeg sam u djetinjstvu gledala. Ne sjećam se kada sam zaspala. Ono čega se sjećam jest san kojeg sam dobro poznavala, ali ga već godinama nisam sanjala.
User avatar
Afro
Puppeteer
 
Posts: 102
Joined: 09 Nov 2010, 14:51

Re: Lovina - priča

Unread postby Afro » 19 Apr 2013, 09:23

Lovina, dio drugi

Otvarala sam oči polagano, sa kapcima teškim kao olovo. U daljini sam čula glasove, slabe i nejake, i odlučila sam ih odbaciti kao informacije koje ne razumijem i ne mogu procesuirati. Odlučila sam ostati na moru, gdje mi se tijelo umirujuće ljuljalo na blagim valovima. Galebovi su letjeli visoko na nebu i kreštali na ribe koje su se veselo praćakale oko mene. Gdje god sam pogledala, vidjela sam vodu. Nigdje ni traga kopnu. Začudila sam se kako mogu plutati bez ikakve pomoći na otvorenom oceanu, a onda sam shvatila, obazrevši se još jednom oko sebe, da sam na splavi sastavljenoj od dugačkih trupaca, sa malenim bijelim jedrom napetim od vjetra.

Duboko sam udahnula svjež morski zrak i spustila glavu nazad na trupce, sklopivši oči. Pustila sam sunce da me miluje po licu, rukama i bosim stopalima. Idila nije dugo trajala: morska voda me zapljusnu po tijelu, a splav se naherila nošena odjednom nabujalim valovima. Otvorila sam oči i shvatila kako sam se našla usred oluje. Uspravila sam se u sjedeći položaj, gledajući jedro od kojeg je sad ostao tek potrgani dronjak. Do tada statično sunce sada se poput metronoma ljuljalo tamo-amo po nebu. Glasovi, ovog puta glasniji, probiše se do mene i zaurlaše mi na uho. Od šoka sam se okliznula na mokrom trupcu i posrnula. Rukom sam pokušala dohvatiti jedro i održati ravnotežu, no novi val je ponovno zaljuljao splav i bacio me u more. U trenu kad sam trebala pljusnuti u vodu nešto me zgrabilo oko struka. Još u oluji i sa morskom pjenom na licu, otvorila sam oči i ugledala ruke koje su me držale. Na jednoj od njih prepoznala sam očev vjenčani prsten.
Tijelo mi je iz nekog razloga bilo potpuno onemoćalo, sa nogama koje su se činile kao da pripadaju nekom drugom i nekim su se ludim slučajem našle na mom tijelu. Privukao me sebi, a onda odigao od poda i otkoračao nekoliko koraka udesno, do mjesta gdje je sjedila Tara. Izgubljenim pogledom je šarala uokolo, ne shvaćajući što se događa. U tih par koraka dva puta smo se sudarili sa nekim ili nečim; nisam imala predodžbu gdje sam niti što se događa. Jedina poveznica sa svijetom bile su poznate ruke koje su me držale u naručju.
Otac me spustio do Tare, a ona, uhvativši moje lice kao referentnu točku u konfuznoj buci i bunilu koje je vladalo oko nje, prihvati moju nadlakticu sa obje ruke, zabivši mi nokte duboko u meso. Gledala sam kako mi je koža pobijelila od pritiska na mjestima gdje su se njeni prsti zabili u nju, no to sam registrirala samo kao daleko golicanje bez ikakva prioriteta na skali boli i neugode. Shvaćajući da je jednako izgubljena kao i ja, pokušala sam je ohrabriti riječima, no nisam bila sposobna izgovoriti ništa više od grlenih suglasnika. Umjesto toga sam naslonila svoju glavu na njenu, pritom jedva održavajući teško stečenu ravnotežu.

U vidno polje stalno su ulazile i izlazile noge različitih ljudi koji su nekamo žurili. Zbrka i metež koji su vladali oko nas nisu pomagali da se oporavimo od efekata kriogeničnog sna.

Smogla sam snage i podigla glavu, ugledavši kako ljudi hrle nekuda, noseći različitu opremu ili se vrpolje oko drugih krio-komora, pokušavaju razbuditi njihove stanovnike, poput mene iščupane iz duboka sna. Jedna je žena, samo metar ili dva od mene i Tare, šamarima pokušavala dozvati svijesti krupna muškarca koji je besvjesno sjedio pokraj komore iz koje je upravo iščupan: monitori na njegovoj komori pokazivali su opasno nisku razinu kriogeničke tekućine u krvotoku, rezultat izvađene cjevčice iz desne mu ruke. Svi ostali pokazatelji ukazivali su na umrtvljenost, tek je moždana aktivnost pokazivala polagani rast. Odjednom čovjek otvori oči, registrirajući da ga netko udara. Instiktivno je zamahnuo rukom i odvalio ženu cijelim dlanom preko lica, tako snažno da je ova odletjela do mojih nogu. Njena kosa, vezana u konjski rep, zagolicala je moju potkoljenicu: bio je to prvi jasan osjećaj koji sam osjetila nakon buđenja. Brzo se uspravila i ponovno prišla muškarcu, koji je ovog puta zbunjeno, bez reakcije slušao kako mu ova nešto viče na uho.
Odjednom sam se sjetila da je otac bio uz nas; sada ga nisam nigdje mogla vidjeti. Ne sjećam se gdje je otišao, niti se sjećam da je išta rekao kamo ide. Sva je prilika kako nas je obavijestio kamo će, no bile smo previše grogirane da bismo shvatile i jednu njegovu riječ. Pogled mi je bio sve bistriji, pa sam se pokušala koncentrirati na okolinu, tražeći očevu figuru. Ona žena je i dalje nešto govorila muškarcu, skidajući sa njega cjevčice kojima je bio vezan za komoru i pomažući mu da ustane. Ovaj se dva puta okliznuo i pružio po podu prije no što je uspio stati na klecave noge. Oslonio se na ženu koja se povila pod njegovom težinom, a zatim su krenuli ka izlazu iz prostorije sa komorama, šljapkajući po lokvicama vode koja se nalazila svud oko njih.

Slična se priča ponavljala oko svake komore: ljudi su vukli uspavane muškarce, žene i djecu iz komora, pokušavajući ih dovoljno razbuditi i osoviti na noge. Tek sam tada registrirala crveno svjetlo kako u pravilnim intervalima bljeska sa panela na zidu: nešto je pošlo naopako. Napregnula sam se da iz kakofonije kojom sam bila preplavljena razaberem zvuk koji je dopirao iz zvučnika na panelu, no bez uspjeha. Negdje kroz tu gužvu ugledala sam oca kako nosi namotaj odjeće i ruksak. Osjetih kako mi nešto migolji pod rukom i sjetih se da je mlađa sestra uz mene.

- "Tata!" - začuh Taru kako ga doziva, koja je očigledno bila dovoljno razbuđena da progovori. Do tada je, vjerojatno od straha, bila skrivena ispod moje ruke. Otac joj nije ništa odgovorio, nego je spustio stvari koje je nosio i čučnuo kraj nas. Prihvatio je Taru i privukao sebi, izvlačeći je iz mog zagrljaja. Isprva tihi jecaj pretvorio se u glasan uzvik boli kako ju je privlačio k sebi: u podlaktici joj je još bila zabodena jedna cjevčica, koju je tata očigledno previdio dok ju je vadio iz komore. Sada se cjevčica napela, kidajući joj blijedu kožu i meso. Otac je vrati nazad i nježno izvadi cjevčicu, na čijem je mjestu sada ostala rana iz koje poteče krv.
- "Oblači se!" - otac mi dobaci smotuljak, kojeg sam razmotala još uvijek slabim rukama. Raspetljah odjeću i nađoh dva kombinezona. Odabrah veći i počeh ga navlačiti na sebe. Otac je dotle Tari stavio zaštitni zavoj na ranu, kojeg je izvukao negdje iz ruksaka. Jedva sam navukla jednu nogavicu na sebe, kad me otac prihvati i pomogne mi da se obučem. Podigla sam pogled i shvatila da je Tara već obučena.
- "Idemo, brzo za mnom!" - reče otac i podiže Taru u ruke, koja ga objeručke prihvati oko vrata.
- "Kuda idemo, tata?" - upitah ga, i dalje zbunjena.
- "Samo hodaj za mnom, u redu?" - zgrabio me je za ruku i povukao ka izlazu, manevrirajući sa mnom između ljudi koji su se još budili, zbunjeno žmirkajući na svjetlo sa stropa i ljude koji su ih okruživali. Izašli smo iz prostorije sa komorama i pohitali niz hodnik. Nisam imala jasnu predodžbu gdje i zašto žurimo; očigledno je nešto ozbiljno u pitanju. Osvrćući se oko sebe i kaskajući za ocem, ponovno sam se pogubila; zavrtjelo mi se u glavi i na križanju dva hodnika sudarila sam se sa nekim čovjekom. Oboje smo pali, a otac se uspio održati na nogama jer se naslonio na obližnji zid. Tara i dalje nije popuštala stisak oko njegova vrata.
- "Opros..." - pokušala sam promucati ispriku stojeći na sve četiri, no čovjek je već ustao i nepažljivo mi nagazio na ruku, jurnuvši dalje niz hodnik. Osjetila sam očevu ruku kako me grabi oko pasa; već u idućem trenu me držao pod rukom i jurio za čovjekom sa kojim sam se samo trenutak prije sudarila.
Ovaj sudar kao da mi je razbistrio glavu: jasnije sam začula znak za uzbunu, na kojeg sam do tada bila potpuno gluha. Paneli pokraj kojih smo prolazili bljeskali su svjetlima upozorenja i upućivali ljude ka najbližim kapsulama za spašavanje. Ispred i iza nas trčali su ljudi, svi u istom pravcu kao i mi. Prevladavši konfuziju i mrtvilo u osjetilima nakon buđenja iz krio-sna, sada sam doživjela žestoku koliziju sa stvarnošću. Onako viseći u očevoj ruci, protresla sam glavom, nadajući se da je panika koja je vladala oko mene samo još jedan produkt šoka nakon buđenja.

Vrata hangara sa kapsulama bila su širom otvorena. Nakon što smo se progurali kroz usko grlo na ulazu i gdje sam dobila žestok udarac u potiljak u sudaru sa nečijim laktom, uđošmo u veliki, dugački hangar u kojem se pružalo niz kapsula za spašavanje. Unatoč panici i napetosti koja se osjećala u zraku, ukrcaj je tekao staloženo. Brodsko osoblje hitro je raspoređivalo ljude u slobodne letjelice; kroz prozor, koji se protezao čitavom dužinom hangara, vidjele su se već lansirane kapsule u slobodnom letu. Nakon što su se odmaknule od broda, palile su svoje potisnike i usmjerile se prema planetu koji se nalazio ispod nas. Otac me spustio na zemlju:
- "Možeš li hodati?"
Zaklimala sam glavom, nemoćna da oblikujem bilo kakvu misao. Tisuće pitanja rojila su mi se glavom, no nijedno nije bilo vrijedno usporavanja ili zaustavljanja slijeda koji se upravo odigravao. Zgrabilo me nešto: pogled mi je pao na nepoznatog čovjeka koji me obuhvatilo ispod pazuha i podigao u zrak. Ugurao me u malenu kabinu pokraj koje smo se upravo zaustavili. Unutra je već bio netko: prepoznala sam Gustafssona, brodskog liječnika, koji me je smjestio u slobodno sjedalo i privezao mi pojaseve. Sa meni suprotne strane vidjela sam oca kako to isto čini sa Tarom, samo što je njemu išlo puno teže: sestra ga je grčevito držala oko vrata i nije popuštala stisak. Otac ju je molio da ga pusti i istovremeno je vezao, a ova je počela jecati. Uspio ju je privezati, a onda se silom oslobodio njena zagrljaja. Brzo ju je poljubio u čelo, a zatim se nagnuo na drugu stranu i isto učinio i meni.
- "Tata...?" - zbunjeno sam ga pogledala. Očekivala sam da i on sjedne pored nas.
- "Odmah se vraćam. Vidimo se dole." - pogledao me u oči, raskuštrao kosu i okrenuo se Gustafssonu – „pazi na njih.“ – a onda je odjurio prema izlazu iz hangara.

Iz pogleda sam shvatila gdje se uputio - otišao je po mamu. U svoj ošamućenosti i zbunjenosti nakon buđenja - a od tada do sjedanja u kapsulu nije prošlo više od par minuta - nisam primijetila kako nedostaje mama. Njena komora bila je blizu naših, no očigledno kako je otac procijenio da nas neće moći sve tri istovremeno dovući do kapsula. Napravio je izbor, a sada je hitao nazad da taj izbor opravda.
Last edited by Afro on 19 Apr 2013, 09:26, edited 1 time in total.
User avatar
Afro
Puppeteer
 
Posts: 102
Joined: 09 Nov 2010, 14:51

Re: Lovina - priča

Unread postby Afro » 19 Apr 2013, 09:25

Lovina, dio treći

Vrata kapsule su se zatvorila. Začuo se kratak pisak koji je upozorio putnike na skoro lansiranje, a zatim sam bila bačena nazad u sjedišta: kapsula je jurnula u svemir. Tara, koja je sjedila nasuprot meni, i dalje je plakala i dozivala mamu. Žena koju nisam poznavala sjedila je do nje i pokušala ju je utješiti stiskom ruke, no Tara izmače svoju ruku iz njene. Pogledala sam liječnika do mene:
- "Što se dogodilo?"
- "Mikrometeori. Izbušili su brod."

Začu se pucketanje u zvučnicima, nakon čega uslijedi glas računala:
- "Upozorenje! Raspad integriteta trupa Srebrne zvijezde kroz trideset sekundi."
Ukočila sam se u sjedištu: mama! Tata!
- "Upozorenje!" - nastavilo je računalo - "raspad integriteta tr..." - računalo je bilo prekinuto usred riječi, a u pozadini se začulo neko komešanje i nerazumljivi povici. Nakon nekoliko trenutaka iz zvučnika je dopro čvrst glas:
- "Ovdje kapetanica Jacobson. Usmjerila sam brod ka južnom kontinentu, da iskoristite sve materijale koji prežive raspad i prolazak kroz atmosferu. Koordinate su već proslijeđene računalima vaših kapsula. Sretno i zbogom."
Paljenjem potisnika, za koje nisam niti primijetila da više ne rade, a kojim je računalo letjelice usklađivalo putanju sa primljenim koordinatama sa Srebrne zvijezde, ponovno sam osjetila kako me inercija pritišće uz sjedalo. Paneli koji su nas okruživali prštali su informacijama o promjeni smjera i lokaciji na koju ćemo se spustiti. Rračunalo je već izvršilo analizu atmosfere i odabralo način spuštanja na tlo, upozoravajući kako će se 5,43 kilometra iznad tla otvoriti padobrani.

Poseban je set instrukcija upozoravao svakog od nas da nikako ne odvezujemo sigurnosne pojaseve. Sada potpuno svjesna događaja oko sebe, nagnula sam se naprijed - barem koliko su mi pojasevi dopuštali - kako bih kroz bočne prozore osmotrila koliko nas kapsula slijedi. Iako svjesna da otac nije imao vremena niti da dođe do majčine krio-komore, u sebi sam se nadala da ću u ih ugledati u jednoj od kapsula iza nas. Tara je i dalje tiho plakala, stisnuta u preveliko sjedalo, no nisam je mogla dosegnuti kako bih je utješila.
Kroz prozore se vidio pravi vatromet boja kako je kapsula zaronila u atmosferu, nakon čega je uslijedilo blago treskanje zbog trenja zraka. Na zadanoj visini zaista se osjetio trzaj otvaranja padobrana zbog kojeg smo poskočili u sjedalima; sada sam mogla vidjeti još nekoliko kapsula kako se na isti način spuštaju na tlo. Najdalja koju sam mogla vidjeti bila je udaljena valjda nekoliko kilometara, još u zraku. Da sam pogledala radar, vjerojatno bih mogla vidjeti sve njih, no to mi nije tada palo na pamet.

Obzor mi odjednom ispuniše crvene i narančaste linije koje su parale atmosferu velikom brzinom. Na trenutak sam bila iznenađena, a tada sam shvatila da to padaju dijelovi Srebrne zvijezde, koja se raspala daleko iznad nas. Atmosfera i tlo će sada likvidirati ono što nije stradalo u svemiru. Uplašila sam se da će neki od dijelova broda udariti o našu ili neku drugu kapsulu, no strah se pokazao neopravdanim. Nakon što sam pogledala na radar, shvatila sam kako je posada broda svoj posljednji manevar izvršila besprijekorno: niti jedna kapsula nije bila ugrožena.

Kapsule koje su dolazile za nama ponovno su me podsjetile na mamu i tatu. Naslonila sam se nazad u sjedalo sa grčem u želucu. Tara je prestala plakati i sada je gledala u mene svojim velikim smeđim očima u kojima su se sušile suze. Nisam znala što da joj kažem. Na nekoliko metara od tla kapsula snažno trznu nagore: uključili su se potisnici na kruto gorivo, posljednja etapa u procesu spuštanja. Računalo je objavilo uspješno slijetanje i pokazalo analizu atmosfere i gravitacije, upozoravajući kako je podudarnost rezultata sa izvještajima sondi, koji su u orbitu planete dospjeli davno prije nas, bila potpuna.
Dr. Gustafsson se odvezao i sada je pomagao meni oko pojaseva, dok je ona žena isto činila sa Tarom. Tara ovog puta nije pokazivala znakove otpora, nego je mirno sjedila dok su pojasevi uklanjani sa nje. Nakon što smo se oslobodili vezova, dr.Gustafsson se posvetio panelu sa atmosferskim sastavom, dok smo ona žena i ja zurili kroz bočne prozore, nadajući se da ćemo vidjeti nekog od preživjelih. Tara je i dalje bezglasno sjedila u sjedalu.
- "Ovdje zapovjednik stroja Remy. prijavite ukoliko ima ozlijeđenih. Ako imamo kojeg liječnika, neka se javi kako bismo organizirali pomoć. Raspršeni smo na barem pedeset kvadratnih kilometara, potrajat će dok se skupimo. Ne napuštajte kapsule! Dakle, prvo nek' se jave ozlijeđeni i liječnici, ostalo ćemo kasnije."

Gustafsson se primi komunikatora i javi se. Ispostavilo se da se spasilo osmero liječnika i petero medicinskih tehničara. Ozlijeđenih u samom spuštanju nije bilo, nego tek nekoliko ugruvanih u gužvi na brodu, no nitko u blizini naše kapsule. Gustafsson se stoga maknuo sa kanala kako ne bi smetao drugima. Htjela sam nešto reći Tari, no riječi i dalje nisu izlazile iz mene. I ona je bila svjesna da smo sada same. Naslonila se na moje rame i dalje šutjela. Ona žena upita liječnika:
- "Hoćemo izaći van?"
- "Ne. Sačekat ćemo još malo, dok se stanje ne konsolidira. Izlazak bi trebao biti koordiniran sa ostalima, strpimo se još malo."

Uskoro se opet javio Remy, ovog puta sa naputcima o sadržaju tereta unutar kapsule: o hrani, lijekovima i oružju. Zatražio je da u svakoj kapsuli najstarija osoba prijeđe na privatni razgovor, kako djeca ne bi čula razgovor o oružju. Gustafsson pogleda onu ženu, a ova samo slegnu ramenima. On se okrenu i stavi slušalicu u uho, koncentrirajući se na razgovor sa Remyjem.

Tara je i dalje držala glavu na mom ramenu. Pogledala sam je i vidjela da je zaspala. Zagrlila sam je i udobnije se namjestila, zagledavši se van. Krasan, sunčan dan na širokoj ravnici. U daljini sam gledala druge kapsule. Na staklo se spustila crna buba i kuckala po njemu, no zbog izolacije ništa se nije čulo. Stres je uzeo danak: mrmljanje Gustafssona i toplo sunce na licu umrtvili su me. Jače sam se privila uz sestru i utonula u san.
User avatar
Afro
Puppeteer
 
Posts: 102
Joined: 09 Nov 2010, 14:51

Re: Lovina - priča

Unread postby Afro » 19 Apr 2013, 09:29

Lovina, dio četvrti

Snažan udarac prevrnuo je kavez na stranu, zbog čega sam pala na bočnu stranu kaveza i kliznula po njoj, udarivši glavom o poklopac. Bol koju sam pri tom osjetila bila je neutralizirana spoznajom da sam prilikom struganja po kavezu oderala cijelu desnu stranu lica, sa koje mi je sada izbila krv i kapala niz bradu. Oslušnula sam što se događa izvan kaveza: potpuna tišina. Nekoliko trenutaka potom začulo se tiho, neljudsko disanje zbog kojeg su me prošli trnci niz kralježnicu.

Uslijedio je još jedan udarac zbog kojeg se kavez opet prevalio, sada izokrenut sa poklopcem nadole, a ja sam samu sebe raspalila koljenom u bradu tako jako da sam na tren izgubila svijest. Ponovno tišina, a zatim tiho disanje koje se opet približilo kavezu. Provirila sam kroz otvor i ugledala dobro poznate konture stvora koji je polagano kružio oko mene. Reptil visok tri metra i dugačak gotovo trostruko toliko bio je na vrhu hranidbenog lanca na planeti. Primijetio me je i zapalacao dugačkim jezikom ka mom licu. Instinktivno sam uzmaknula, a jezik je pljesnuo po vanjskom zidu kaveza, za dlaku promašivši prozorčić kroz koji sam ga gledala. Makar me nije dodirnuo, mogao me je pošpricati otrovnom slinom iz svojih žlijezda u ustima. Bila bi to smrt daleko bolnija od njegova dva reda zubi.

Ponovno sam provirila van, no nije ga bilo. Za svoju veličinu kretao se iznenađujuće brzo i tiho. Ponovno udarac zbog kojeg sam se nabila licem u zid kaveza, zaradivši pritom još nekoliko modrica i posjekotina.

Ovog puta kavez nije prevaljen; gušter je bilo dovoljno pametan da shvati kako time neće doći do željenog komada mesa unutar njega. Strah koji me opsjedao od trenutka kada sam sjela u ovu metalnu kocku sada je ustupio mjestu napetom iščekivanju: čekala sam njegov sljedeći potez i pritom se nadala kako će učiniti nešto čemu bih mogla parirati. Nisam dugo čekala: gušter je očigledno bio gladan, a činjenica da je namirisao moju krv koja je još obilno tekla niz lice dodatno ga je raspalila. Navalio se na kavez koji je pod njegovom težinom usjeo u tlo, zabivši pritom zube u metal koji me je štitio. Glabao je rub kaveza, stružući zubima i slineći po njemu. Ponovno se odmaknuo kad je shvatio da njegovi pokušaji ne donose rezultata. Stao je na metar ili dva od mene. Na trenutak smo se gledali oči u oči, a zatim je otvorio usta i ponovno izbacio jezik u mom pravcu.

Ovog puta jezik je prošao kroz otvor, no nije stigao do mene: senzori na rubovima otvora registrirali su kretanje i stavili u pogon snažna kliješta koja su uhvatila gušterov jezik. Dugačka, debela igla jurnula je iz malenog spremišta i probola meso, dodatno osiguravajući jezik da se ne izvuče. Ovo sam čekala: zgrabila sam plastični pokrov na desnoj strani kaveza – uslijed prevrtanja, sada na lijevoj - i strgnula ga, a drugom sam snažno pritisnula crvenu gljivu koja se nnalazila ispod njega. Igla kojom je gušter bio proboden na to se snažno naelektrizirala, šaljući tisuće volti u sada urlajućeg stvora.

Osjetih smrad spaljenog mesa. Stvor se sada srušio na tlo i prevalio na stranu. Sad, kad sam ga vidjela u punoj dužini kako leži dva koraka pored mene, osjetih adrenalin koji me je do tada držao usredotočenom. Počela sam se nekontrolirano tresti i isprekidano dahtati. Pokušala sam ispružiti noge kako bih lakše dolazila do zraka, no kavez je bio premali za takav manevar. Začuh glasove ljudi koji su trkom dolazili preko ravnice. Okružili su zvijer, provjeravajući je li mrtva. Nekoliko se njih okrenulo kavezu:
- "Bea? Jesi tu?" - prepoznala sam Millerov glas.
- "Aha." - Bilo je sve što sam uspjela reći.
- "Jesi ozlijeđena?"
- "Ne. Mislim da ne. Malo sam... Ugruvana, ali... Mislim da je sve u redu."
- "Ok. Drži se još malo dok natovarimo guštera, pa krećemo nazad u selo. Evo sad ćemo te podići na postolje. Drž' se."

Miller se udalji od kaveza, a mene opet podigoše na isti način kao i prije nekoliko sati. Nakon nekoliko minuta smo krenuli. Pokušala sam se opustiti naslonivši se leđima o kavez, koji se lagano truckao na neravnom zemljištu. Bacila sam pogled van: u daljini se vidjelo krdo pegasiosaura, golemih biljoždera veličinom sličnih argentinosauru . Do dolaska ljudi bili su jedini izvor hrane za guštere, koji su žderali njihove mladunce.

Ljudsko meso bilo je očigledno znatno slađe golemom reptilu - kojem su biolozi također dali latinsko ime, no nitko za nj nije mario - i znatno dostupnije, jer jedina obrana koju smo imali bilo je lako oružje koje smo donijeli sa sobom u kapsulama, no ono nije moglo probiti njihovu debelu kožu. Tu je tužnu činjenicu među prvima shvatio Remy kada je pokušao otjerati guštere koji su napali članove njegove kapsule. Masakr koji je uslijedio po našem izlasku iz kapsula bio je strašan: već prvog dana više od pola kolonista bilo je požderano. Tek nas je slučajno otkriće kako su ovdašnji stanovnici izrazito osjetljivi na elektricitet spasilo da naši ostaci ne pognoje široke ravnice ovoga svijeta. Do tada - tri dana po slijetanju - ostala nas je jedva četvrtina, bijednih tri stotine i nešto. Svijet koji je trebao postati nova Zemlja zamalo je postao naša grobnica. Materijalima koji su nam bili dostupni - mahom dijelovi kapsula i lokalni resursi - uspjeli smo izgraditi malo naselje i čak spasiti nešto od sjemenja žitarica iz brodskih kontejnera koji su nekim čudom preživjeli havariju. Sve ostalo morali smo od nule, civilizaciju dižemo iz pepela.

Put do naselja trajao je duže no put do šume, što je bilo za očekivati. Ljudi su sada bili opušteni i zadovoljni, lov je protekao bez greške. Čim smo stigli, skinuli su poklopac sa kaveza. Kad sam izašla mogla sam vidjeti razinu oštećenja na njemu koje nisam bila svjesna dok sam sjedila unutra. Bio je izvitoperen gušterovom težinom, a duboki tragovi kandži i zubi protezali su se na mjestima gdje ga je grizao, udarao i prevrtao. Izbjegla sam čestitke okupljenih i prišla - sada mrtvom - žderaču ljudskog mesa kojeg su zbacili sa platforme.

Ležao je na boku, jednog oka još uvijek otvorenog. Spaljeni batrljak jezika visio mu je između dva reda zubi koji su tako rado žvakali došljake sa druge zvijezde. Šutnula sam ga nogom. Ovo je kudikamo više boljelo mene nego li njega, no osjećaj je bio oslobađajući. Još sam ga nekoliko puta bijesno tresnula, a zatim odmaknula sam se kad su prišli ljudi sa laserskim rezačima. Razjapili su golemu čeljust i počeli rezati usta. Okrenula sam se i krenula u kolibu oprati se. Posao je gotov, pribavili smo meso za koloniju. Lovac, koji nas je tolike potamanio, postao je lovina.
User avatar
Afro
Puppeteer
 
Posts: 102
Joined: 09 Nov 2010, 14:51


Return to Čiča miča

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 1 guest

cron