Avangarda

Priče (nevezane za Literarnu radionicu), pjesme, crteži i ostale kreacije forumaša

Moderators: Nimrod, niniane

Avangarda

Unread postby ratchet » 02 Jun 2011, 16:47

Evo, za ovo sam priču ove godine dobio Sferu. Ali je ispalo iz razgovora sa ljudima na Sferakonu da ju je malo tko i čitao. Ali nije da ne žele, traže ljudi, samo je očito prodaja Istakonske zbirke prilično slaba. Posebno te u kojoj je priča i objavljena, one sa samo deset autora. Pa da sad ne šaljem ljudima pojedinačno, a zaboravio sam točno i kome sve, stavit ću je ovdje na uvid javnosti. Uz dozvolu urednika, s napomenom da se rečena zbirka, kao i sve druge Istrakonske, može naručiti kod Pučkog otvorenog učilišta u Pazinu, na telefon 052 624 333.
Ovo je uncut verzija za koju je također postojao interes, gotovo karticu duža, onakva kakvu sam je napisao. Na kraju krajeva, čemu i to pisanje ako to jedva netko i čita.
A sjetio sam se i odgovora na pitanje kako mi je pala na pamet ova priča. Dosta davno sam gledao film City Slickers u kojem Jack Palance glumi starog kauboja. I pričaju tako o ženama i on mlađariji ispriča kako je nekoć davno, kad je bio mlad, ugledao djevu bajnu, preljepu obasjanu suncem i tako nešto, bla, bla. Pa ga upitaju što je učinio. - Okrenuo se i odjahao. - Ali mogla je bit ljubav vašeg života. - I bila je. - odgovori im. Film je bio glupast i brzo bih ga zaboravio ali ovaj razgovor mi je ostao negdje u sjećanju. Starih kauboja baš u Dalmaciji i nema, ali starih kapetana ( barba ) se da naći.

Ed Barol
Avangarda


- Ćaća, ti nisi normalan. Ti si prolupao. Ako misliš da ću to dozvoliti, da neću potražiti pravni savjet i poduzeti mjere da...
- Muči! Nije doša taj dan da mi ti govoriš što da radim. I neće još dugo. Ako...
- To je takva sramota, sramota. Znala sam ja da odavno ti nisi svoj. Majka bi od sramote u zemlju...
- I ti m muči. Da ti je mater živa jedino od čega bi u zemlju propala su tvoji razvodi. I svi fakulteti koje si upisivala, tvojih 20 godina uzaludnog studiranja. Sve san ja to platija. Ja!
Stajali su ukočeno u polutamnoj sobi. Svjetlo su propuštale samo blago odškrinute drvene škure. Sjajna zrnca prašine su svjetlucala oko njih, kao oštrice njihovih riječi. Dva muškarca i jedna žena. Mlađi muškarac je bio vitak, osim opuštenog trbuščića, proćelav, izražajnog lica i u tamnom odjelu s kravatom. Žena je bila krupna, u ranim četrdesetima, očiju podbuhlih od suza pravednog gnjeva. Kose čvrsto skupljene na zatiljku, u haljini preuskoj i prekratkoj za njeno tijelo, s previše šminke, sad razmazane po licu.
Slika starijeg muškarca bi u Wikipediji mogla stajati uz pojam morski vuk. Snažan, krupan, sijede kratke kose i brade, jakih podlaktica i gromkog glasa.
- Nemoj misliti da možeš raditi što hoćeš – reče mlađi muškarac. – Imaš odgovornost prema obitelji. Prema društvu.
- Seren ti se na tu odgovornost. Školova san vas oboje puste godine. Stanovi u kojima živite u Zagrebu su od mojih vijađa plaćeni. Misliš da san glup. Da ne znan šta vas dvoje ode radite.
- Ako se tako postavljaš nemoj misliti da ćeš me viđati u budućnosti – žena ispusti savršen jecaj i procijedi još jednu suzu.
- Ala ću plakat. Nikad nisi došla bez potribe, još otkad si otišla od kuće, a mater umrla. Svaki tvoj posjet mi je olakša buštu jače nego inflacija i rebalansi zajedno.
- A nemoj misliti da ću i ja ponovno dolaziti ako ostaneš tako tvrdoglav. Niti ćeš tako skoro vidjeti unuke – nadoveže se mlađi muškarac, mašući ozbiljno kažiprstom.
- Misliš ona mutava pubertetska derišta šta niti ne pozdravit znaju. Oči od kompjutera ne odvajaju, a jedino zašto ponekad dođu je da saznaju šta će in ostat kad umrem, šta jedva čekaju.
- Angažirat ću psihijatra. Ti si ćaća potpuno lud. Ti više nisi odgovoran za svoje postupke. Zatražit ću skrbništvo. Ovo neće tako završiti.
- Ja san papire potpisa. A vas dvoje, ako se ne morete pomirit s tin, znate di su vrata.

Koliko muke jedna budala od poštara može čovjeku stvoriti, pomisli starac, kad je automobil s njegovom djecom uz škripu guma izjurio iz njegovog dvorišta. Radoznali, brbljavi idiot, koji je na omotnici prepoznao logo i ime tvrtke. A u malom primorskom mjestu s jedva tisuću stanovnika, što znaju dvije osobe, znaju svi. Neki zlobni dušobrižnik je to javio njegovoj djeci koja su odmah sjela u automobil i dojurila. Shvaćao je on njihove motive jako dobro. Vila sa osam raskošnih apartmana. Stara preuređena kamena kuća, tik uz more, s ogromnom terasom u kojoj je živio. Iako mala i ona je bila sad luksuzna, puna umjetnina, i vrijedila je malo bogatstvo. Uz to i dva velika maslinika, brod i pozamašna ušteđevina u banci. Sve je to sad bilo ugroženo, sve za što su smatrali da je samo pitanje vremena, što kraćeg nadali su se, kad će to postati njihovo. Evo van roge, promrmlja starac, muzete me cili život, e nema više.
Ali prijetnje njegovog sina je valjalo shvatiti ozbiljno. Brzo će se vratiti sa sudskom tužbom, tražiti da ga proglase neuračunljivim i da mu se dodijeli upravljanje očevom imovinom. Ne treba ga podcjenjivati. Iako je cijeloga života bio obična ljenčina, glup nije bio. Starac umorno sjedne za masivni drveni stol i naredi kućnoj mreži da ga poveže s jednim brojem.

Sutradan su dva mlada muškarca sjedila za stolom nasuprot njemu. Poslovnog izgleda, širokih osmjeha. Profesionalci.
- Uvjeravamo vas da vaš sin nema nikakve šanse. Prošli ste medicinske i psihološke preglede. Ugovori su potpisani i jedino vi osobno ih možete raskinuti prije isporuke, ali onda gubite polovicu svote.
- Ne namjeravam ih raskinuti – odgovori starac. – Ostat će mi ova kuća i penzija. S tim sam zadovoljan. Moji šoldi, moj život. Sve šta iman san pošteno zaradija. Tuka san more cili vik.
- Dobro. Jer mi smo, kad smo čuli o čemu se radi, zaključili da nekoliko dana ne igra nikakvu ulogu. Testiranja su gotova i mi smo odlučili obaviti isporuku već danas, ako vi to želite.
Srce je starcu stalo u grlu kad je čuo te riječi, a dlanovi se počeli znojiti. Nije se pripremio, nije to očekivao već sad, ali želja i čežnja su bili jači od nelagode i straha i on samo klimne glavom.
Unijeli su mliječnobijeli, plastični sanduk, nešto niži od dva metra. Jedan od muškaraca pritisne malu tipku na daljinskom i plastika postane prozirna.
I bila je tu. Nakon svih tih godina. Materijalizirana čežnja. Ljepša nego li je se sjećao. Otvorila je oči i svoj pogled zadržala na njegovima. I osmjehnula mu se tako da mu je srce gotovo puklo napola. Nikad u mladosti nije razmijenio niti riječ sa djevojkom čiju je umjetnu repliku sad imao ispred sebe. Toliko stvarnu da razlike nije bilo. Potpuno biološku, od krvi i mesa. Osim programiranog procesora u glavi koji je mijenjao ljudski mozak.
Ona je bila kćer bogatog zagrebačkog trgovca, koja je s obitelji dolazila poneko ljeto. On, sin siromašnog ribara, koji je cijelo ljeto nosio iste kratke hlače. Nikad ona ne bi utrošila svoje vrijeme na njega i toga je on tada bio bolno svjestan. Ovo pred njim je bila njena idealizirana verzija. Uvelike proizvod njegove mašte. Njegova ljubav, za koju je znao da se svih ovih godina održala samo zato što je volio ideal, fantaziju, a ne stvarnu ženu. Da ju je upoznao, da je ikad išta među njima bilo, makar i na kratko, da je osjetio njenu ljudsku stranu, odavno bi je prebolio.
Ovako je cijeli život ostala njegova čežnja, njegova zvijezda sjevernjača, san onog što je moglo biti.
Volio je on i kasnije. Na neki način. I svoju suprugu, znao je to sigurno. Barem onu tihu, krhku, marljivu djevojku za koju se oženio. Ne onu debelu goropadnicu u koju se kasnije pretvorila. Obuzetu materijalizmom i društvenim statusom, nakon što je on počeo na stranim brodovima zarađivati, za ovdašnje prilike, ogromne sume. Nakićenu draguljima i skupom odjećom, koja je i njihovoj djeci ucijepila samo ljubav prema novcu i gotovanstvo. I zbog koje je provodio na moru što je više vremena mogao.
Sad jedva da je bio svjestan ičega otkada je izašla iz svoje kutije i prišla mu. Gola i predivna. Otkada je osjetio njen miris, toplinu, i dodir predivne teksture njene kože.
Mladi profesionalci su otišli a da nije niti primijetio. Srećom, sa sobom su donijeli sve što bi njoj moglo trebati. Od odjeće do kozmetike.

Dani su zaredali. Dani proživljeni u mjehuru sreće, bolno svjestan svoje sve veće izoliranosti. Nevjerica i prigovori koji su potiho krenuli kad se vijest pročula, sad su se pretvorili u osuđujuću tišinu. Nije vidio njihove ispružene ruke i uperene kažiprste, ali ih je osjećao iza svojih leđa svaki put kad bi prošao pored ljudi koji su svoj pogled odvraćali od njegovog.
Iznenadio se stoga kad je vidio Jeru, svog vršnjaka, suhonjavog starca koji je i sam nekoć bio ribar, kako kuca na njegova vrata sa širokim osmjehom. Ona im je poslužila kavu na terasi, tiho i sa smješkom, dok ju je Jere pratio pogledom, sve dok se nije vratila u kuću.
- Nego Frane, – upita ga tiho, nagnuvši se prema naprijed, nakon što je ispio kavu – a bili je posudija malo?
Pogledao ga je prvo s nevjericom, misleći da ga nije dobro čuo.
- Ma ne mora baš sve – povuče se Jere vidjevši njegov pogled. – Ma baren malo ustima da mi ga...
- Gubi se smrade! – starac je ustao iz stolice i nadvio se nad svog posjetitelja koje je poskoćio i povukao se hitro par koraka nazad kad je vidio njegovo lice.
- Ajde, ajde, šta si se naidija? Pa to je samo stvar, nije živo čeljade.
- Gubi se iz moje kuće! – ponovi starac.
- E jesi pizda. A kad san ti ono posudija kopaćicu da okopaš maslinik, e to si zaboravija.
- Marš! Dok te nisan nogon u guzicu. Ti i tvoja kopaćica. Toliko si izija i popija na račun nje da san moga odma novu kupit u Peveca.
- Dobro, dobro, – Jere se povukao sa terase hodajući unatraške, podignuti kažiprst je ovog puta bio vidljiv – ali nije ti više ostalo prijatelja u mistu, familja te ostavila, umrit ćeš sam ka pas.
Idućih dana više nitko nije dolazio. Niti je on sam igdje išao. Hranu je naručivao, dostava je stizala dva puta tjedno. Sve dok jedno popodne, sjedeći na terasi, nije ugledao Krlu, lokalnog umjetnika, kipara, kako prilazi njegovoj kući.
Starac se nije pretjerano iznenadio. Umjetnici su ionako, već po definiciji malog mista, ludonje i redikuli, pa im je svako ponašanje, koliko god odudaralo od onog zajednice, oprošteno. A mještanima je to što je Krle izrađivao komplicirane skulpture od metalnih dijelova i kamena, toliko velike da ih nije mogao prodati turistima, jer bi im trebao omanji kamion da ih odvezu, bio dovoljan dokaz njegove ludosti.
- E moj kapetane, - reče mu nakon druge čaše vina, dok su polagano otpuhivali dimove dviju Cohiba koje je Krle donio sa sobom – znaš li da si ti avangarda? Prava, istinska avangarda.
- O čemu ti to?
- O njoj – pokaže dlanom prema kući. – Ti si prvi ovdje koji je to kupio. Prvi. Prvi se uvik pamti. Jednog dana će ti spomenik dignuti.
- Prije će me utopiti – nasmije se starac.
- Pusti ti to barba. Uskoro, za par godina, desetljeće najviše, kad krene masovna proizvodnja, svi će ih imati. Čemu sex s drugim ljudskim bićem, koje vidi sve tvoje mane, kad možeš sebi naručiti sve što ti mašta poželi? Ispuniti svaku svoju želju bez ikakvog stida. I znaš, čuja san da je gospođa Sofija, od pokojnog Matiše šta se vratija iz Amerike, naručila jednog. Jednog krupnog macana – raširi ruke kao ribar koji pokazuje koliku je oradu ulovio i namigne mu.
Starac je ostao još dugo sjediti na terasi, sa pogledom na dolazeći suton, sve dok ona nije ponovno izašla. Iznijela je nekoliko vlažnih ručnika i stala ih vješati na sušilo. Obasjana zalazećim suncem koje je utkalo zlato u njenu kosu i učinilo njenu haljinu prozirnom. I zapjevala je. Istu onu pjesmu koju je pjevala tako davno, pjesmu koju je godinama nosio u duši, dok ju je on iz prikrajka gledao, srca probodenog Kupidovom strijelom. Tada je izgledala jednako. Zvučala jednako. I dok ju je tako gledao i slušao suze su mu ovlažile oči.
Bio je sretan. Ponovno mlad.
Čovjek je u potpunosti za religiju sve dok ne posjeti neku istinski religioznu zemlju. Nakon toga se svim srcem odjednom zalaže za kanalizaciju, mehanizaciju i zajamčenu minimalnu plaću.
Aldous Huxley
User avatar
ratchet
Ancient
 
Posts: 878
Joined: 19 Aug 2007, 21:04

Re: Avangarda

Unread postby Nazir » 02 Jun 2011, 22:39

Čitah prije, sad sam opet. Čista petica :D
User avatar
Nazir
Ancient
 
Posts: 917
Joined: 09 Aug 2006, 16:41

Re: Avangarda

Unread postby Xaotix » 09 Jun 2011, 10:59

Kad su objavili dobitnike, onda sam se ceskao po glavi koja je to tocno prica...
Onda sam se sjetio gdje sam je citao, i procitao opet. Izvrsna prica.

Ne znam samo zasto svaki put kad ju čitam pred sobom vidim Borisa Dvornika :lol:
Randomness is strong with this one!
User avatar
Xaotix
The Source
 
Posts: 2663
Joined: 19 Apr 2005, 12:55
Location: Schrodingerova kutija

Re: Avangarda

Unread postby Toogood » 04 Jul 2011, 15:21

Predivna priča. Gotovo sam se rasplakala na kraju. :(
I care too much, that's my fuckin* problem.
User avatar
Toogood
Ewok
 
Posts: 5
Joined: 13 Jun 2011, 20:28

Re: Avangarda

Unread postby Brumiko » 04 Jul 2011, 19:07

Zanimljiva priča.
Nešto kao ideja o erotoginima iz Orion's Arm, samo preslikana na naše prostore i u bližu budućnost.
"Ne vjeruj računalu kojeg ne možeš baciti kroz prozor." - Steve Wozniak
User avatar
Brumiko
Ancient
 
Posts: 598
Joined: 06 Sep 2007, 10:16
Location: Zagorje zelene pa prijestolnica


Return to Čiča miča

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 1 guest

cron