Sjena budućnosti

Priče (nevezane za Literarnu radionicu), pjesme, crteži i ostale kreacije forumaša

Moderators: Nimrod, niniane

Sjena budućnosti

Unread postby buco » 23 Jan 2009, 11:48

Evo jedna priča koja nije kao zadnje dvije. Nešto je drugačija. :x

Sjena budućnosti

Zoran pođe prema kraju glavne ulice a zatim skrene u desno te prošavši kroz kamena vrata dođe u jednu malu slabo osvijetljenu uličicu. Toliko je bila uska da se svijetlost slabo probijala do njene kamenom popločane podloge. Bijaše to slijepa ulica u kojoj je smješten ured za prodaju autobusnih karata. Stakleni šalter toga ureda bio je pričvršćen za kamene okvire jedne stare zgrade. Tko zna iz kojih je to vremena? Proletje Zoranu mislima. Kroz staklo šaltera vidjelo se prigušeno svjetlo i sjena neke osobe.
Baš su odabrali mjesto gdje će prodavati autobusne karte. Zar nisu mogli neku malo prometniju ulicu naći? Neki veliki trg, kolodvor.. ili?
Došavši do šaltera iznenadio se vidjevši da u uredu nije osoba koja je tamo trebala biti.
Prišao je staklu, gotovo naslonio glavu na njega, i gledao u ured. Kao da nije htio vjerovati onome što vidi.
Osoba koja je radila u uredu začuđeno ga je promatrala čekajući da joj kaže što želi.
Pomicao je glavu lijevo – desno kao da nekoga pogledom traži. Nos mu se gotovo zalijepio za staklo pokušavajući što bliže očima prići staklenoj površini.
Djevojka iz ureda počela se i sama okretati ne bi li vidjela što to gleda taj došljak, što on to očima traži. Pošto ništa neobičnog nije primijetila okrenu ponovo glavu prema njemu te mu reče:
«Izvolite! Što ste trebali?»

Odmaknuvši se od stakla za gotovo cijeli korak Zoran pogleda na natpis iznad ureda. Narančasti svijetleći natpis na kojem je pisalo 'Ured za pro Mbus'. Očito da mu sva svijetla nisu radila. Nasmiješio se, spustio pogled prema djevojci na šalteru te je, došavši do stakla, s izrazom čuđenja odgovorio:
«Izvinite ali ja vas ne poznam.»
Nastao je tajac. Nije očekivala takav odgovor a i djelovala je pomalo zbunjeno. Kao da ne zna što da odgovori tom, za nju, neobičnom liku. No to je potrajalo samo par trenutaka.
«Ni ja vas! Zar je to bitno?»
«Paa, je i nije. U ovoj je smjeni trebala biti....»
«Trebala?! Ja sam jedina ženska osoba koja tu radi, još je jedan kolega ali popodne.»
«Vi se šalite?»
«Recite što trebate? Imam posla.»

Ovo je neka pogreška. Nije mu jasno... Pa kako je glup? Piše mu na natpisu da je to neka druga firma. Gdje je došao? Ali to je ona ista ulica, isti šalter... Nemoguće!
Gleda vozne redove ispisane na velikom zaslonu postavljenom vani, s desne strane šaltera, i čudi se. Kakve su to sad linije, to je neka pogreška. A gle datum, pa i on je skroz pogrešan! Mora da im je prolupalo računalo.
Gleda u taj zaslon i traži ispise pravaca prema Rijeci. Pogledom je prelazio preko ispisanih redova i kolona no nigdje da vidi kad kreće autobus za Rijeku. Približavao se, te se udaljavao no tražene linije nigdje. Kako god da je gledao nije ju mogao zapaziti.
«Dali biste mi rekli koliko stoji karta do Rijeke?»
«Rijeke?! Što je to? Izvinite, ako nemate nešto ozbiljno za pitati molila bih vas da odete! Zaista imam puno posla.»
Ona je poludjela od tog buljenja u te vozne redove i tog štancanja karata. Mene je našla zajebavati. Da nema Rijeke?! Hmm, svašta!
«Vidim da imate puno posla. Ubiste se radeći!«
«Vi mene... Ništa! Hmm...»
Negdje sam ga vidjela al' ne mogu se sjetiti gdje? Znam da jesam. Promatrala je visoku priliku došljaka koji valjda nema ništa za raditi pa je nju došao zezati i to baš danas kad ima puno posla. Još jutros ju je nazvao šef i naredio joj da do kraja radnog vremena mora srediti sve one nove liste voznih redova i cjenike. A toga je bilo jako puno. Sve je to moralo doći odjednom i baš kad je ona u jutarnjoj smjeni. Nema sreće. Onaj je došljak stajao i zurio u nju kao da je ona tu neko čudo. Bio je neobično obučen za njen ukus. Imao je na sebi kratke hlače koje su izgledale kao da ih prožvakala ona stara mašina za rezanje papira uz to su još bile i poderane na nogavicama. Svijetlo žuta majica kratkih rukava s nekim natpisom plave boje i neke razbijene papuče. Tko zna otkud je taj pobjegao?
«Nešto ste se smirili. Vidim vrijeme vam je za pauzu!»
«I?!»
«Ništa! Nekako ste mi čudni ali ne znam zašto. Kao i ovi vozni redovi i... Tu je trebala biti jedna meni jako važna osoba i trebao sam kupiti kartu do Rijeke. Sad mi više ništa nije jasno?!»
On misli da sam ja ovdje nekom greškom? Nije moguće?! Trebao je doći Tomica po kartu i nadala se da će je pozvati da zajedno odu na kavu. On već dugo dolazi jednom tjedno po kartu. Izgledao joj je prilično zgodan i volio se s njom koji put i našaliti. Možda je samo radi tog jednog dana i ostala da radi u toj firmi. U toj mračnoj ulici u koju ponekad zalutaju svakakvi tipovi. Čudno da ga još nema? Već je morao biti tu. Bio je jako točan, nikada nije kasnio ni minute. Hmm, valjda mu se nije što dogodilo? Pogledala je na zaslon i na tren zastade. Širom otvorenih očiju uprla je pogled prema desnom gornjem kutu zaslona. Zoran je to primijetio te je, naslonivši se na staklo, i sam pokušao vidjeti što to ona gleda.
Na tom dijelu zaslona pisalo je vrijeme njegovog dolaska na šalter ureda. Ona se pribra iz tih svojih misli okrete se prema Zoranu, duboko uzdahnu i nasmiješi se. No taj je osmijeh djelovao previše hladno, zapravo umjetno. Vjerojatno joj je to od posla kojeg radi.
«Nije ni meni jasno. Znate trebao je... Nije više važno.»
«Jeste li za to da odemo na kavu?»
Očekivala sam da će me to pitati Tomica a ne ovaj neznanac. Otkud on tu? Da... Ne, to se ne može dogoditi. Što da napravim?
Zoran je gledao djevojku za šalterom koja mu je nekako djelovala zbunjeno i nesretno. Izgleda da je nekog čekala? Postalo mu je malo i neugodno, možda je shvatio da je on taj koji je unio zbunjenost i nemir u nju. Lijepo je obučena. Možda se spremala da negdje s nekim izađe? S' nekim koga je čekala? Ova joj tamnoplava košulja baš lijepo stoji. Djeluje izazovno u njoj. Zaista, pa on ju je tek sad primijetio.
«Pa ne znam. Znate...»
«Trebala je doći neka druga osoba a ne ja?»
«Da!»
«Oboje smo sreli krive osobe?! Izvinite, tako mi izgleda. I meni je to sve skupa nejasno a vidim i vama.»
Došao je u isto ono vrijeme kad je Tomica dolazio, u minutu točno. Nije znala kako se to dogodilo? Simpatično joj je izgledao taj neznanac čak i onako obučen. Možda bi mogla i prihvatiti poziv. Ionako joj treba jedna dobra kava da dođe k sebi.
«U pravu ste, sad ću ja. Samo da isključim terminal.»
Isključivši terminal Matilda se ustala namjestila košulju, pogled bacila na sivkasto plavu kraću suknju, koju je nosila, te ju malo zategnula. Potom još jedan pogled prema radnom stolu i terminalu te pođe prema izlaznim vratima. Taj je ured, u kojem je radila, bio veoma mali, par kvadrata. U njega je jedva stao radni stol, stolica, uređaj za regulaciju temperature zraka te jedna vješalica za robu koja je, izgleda, stara kao i ona kuća u kojoj je smješten ured. Izlaz ureda bijaše lijevo od šaltera. Vrata bijahu teška, napravljena od punog drveta. Boje su drveta od kojega su i napravljena. Kao i staklo šaltera pričvršćena su za kameni okvir. Takva su vrata prava rijetkost i vjerojatno puno koštaju.
Izašla je iz ureda, zaključala vrata i nasmiješila se. Ovaj je put smiješak bio nepatvoren. Kao da je izašla iz nekog drugog svijeta a ne iz ureda za prodaju autobusnih karata. Vjerojatno je i njoj sve to skupa bilo čak i pomalo smiješno ili tko zna?
Putem do obližnjeg kafića, koji je bio smješten nedaleko, u onoj glavnoj suncem osvijetljenoj ulici, razgovarali su i smijali se. Zoran joj se predstavio i ona njemu. Gotovo dođoše pred ulaz kafića kad zasvira neka čudna glazba. Kao da netko prazne lonce baca uokolo.
***
U samom sjedištu ureda jedne tad poznate firme nastala je panika. Izgleda da je došlo do greške u sustavu njihovog novog, nedavno instaliranog, algoritma na mašini za pružanje on-line usluga svih vrsta, za privatne osobe i firme.
Zgrada s uredima bijaše smještena u elitnom dijelu grada, kao i sve bogatije firme i pojedinci. Na samom vrhu te zgrade, čije su staklene površine imale zlatno žutu boju stajao je šef odjela duboko zamišljen i gledao dolje prema jednoj širokoj ulici.
Operater na konzoli mašine pozva šefa da mu se hitno javi. Imaju veliki problem. Očito ga on nije bio sposoban sam riješiti.
«Kako ste to dopustili!!», vikao je šef vidjevši što se dogodilo.
«Ali mašina je sama...»
«Neznalice!! Što ćemo sad?»
«Odjednom je došlo do greške ali ne znamo kako?»
«Jesu li se probudili?»
«Izgleda.»
Čuvši to šef se uhvatio za glavu. Vrtio se po uredu a zatim sjeo na stolicu do operatera.
Ako ih tuže izgubili će puno novaca a ako izgube toliki novac izbaciti će ga na ulicu pa će i on sam trebati usluge mašine. Onima tamo, niže od tog dijela grada, i ne preostaje ništa jer nešto bolje mogu vidjeti samo uz pomoć te njihove mašine. Nikako to njemu nije išlo u glavu, da ljudi to trebaju i to masovno. Postali su, u par godina, najprodavanija roba na tržištu. S tom se vrstom usluge ništa drugo nije moglo mjeriti. Ljudi su je naprosto obožavali. Izgleda da je jača od svih poroka. Zapravo postala je sve popularnija i u njihovom dijelu grada. Gotovo je bio siguran u to kako će ubrzo doći dan kad će svi do jednoga biti ovisnici o njoj. Što je najgore, svojom voljom.
«Greškom mašine odvedeni su da vide u budućnost! Valjda ih nije odvela predaleko?»
Operater je skupa sa šefom tražio grešku nebi li stvari što prije vratili u normalu. Došli su gotovo svi uposlenici odjela i pokušavali pomoći jer se tu ne radi samo o novcu već o grešci koja se nije smjela nikako dogoditi.
Šef je pregledavao događaje nasumično odabranog korisnika ne bi li našao kad je došlo do greške, kako se ona pojavila.
Gledao je u zaslon terminala i pažljivo pratio slijed događaja. Taj slučajno odabrani korisnik bijaše Zoran.
Do dolaska u onu slijepu uličicu bilo je sve kako treba. Morao je još samo da kupi kartu i ode na šumsku stazu gdje ga je čekala Marija. Kartu mu je trebala prodati ona od koje se došao oprostiti.
«Hmm... izgleda da sam našao nešto.» promrmljao je šef sam sebi u bradu.
Onda se sve izmiješalo, spojilo nespojivo i vidio je osobu koju je trebao vidjeti tek u budućnosti i to tko zna gdje. Vjerojatno ne na onom šalteru a možda...?
«Tu je mašina zabrljala. Kako je samo spojila potpuno različite misli? Hm, taj je algoritam neobično oštećen i morati ćemo instalirati onaj stariji.» reče šef operateru koji je pažljivo promatrao zaslon terminala i klimao glavom.
«Zar nam nisu rekli da ima automatsku zaštitu od takvih pokušaja spajanja baza?»
«Znaš da i oni svašta pričaju!»
Zatim je nastavio s' pregledavanjem baze.
Korisnik sad zna što ga čeka, mali dio svoje budućnosti. Jedino što nije uspio zapamtiti kad. Bili su tamo i neki datumi ali, čini se, ne može ih se više sjetiti.
Što je s onima koji su trebali ozdraviti, postati vladari, s onima koji imaju sve a mašina im pokaza neku drugačiju budućnost, onu koju ne žele? Možda to ipak dožive samo kao grešku, vjerojatno. Nadao se šef.
«Šefe spremni smo za pokretanje starog algoritma! Nećemo moći sve uključiti ali... bar nešto.»
Šef duboko zamišljen i zagledan u onaj zaslon trgnu se i reče neka počnu sa zamjenom.

Uskoro se sve vratilo kako i bijaše. Mašina je lagano zazujala i ponovo je pokrenut program kojim je stroj stvarao fikciju. Korisnici su uskoro utonuli u san a mašina je nastavila čitati njihove misli i kreirati u njihovim umovima ono što sigurno neće biti. Koga je zanimala budućnost kad u snovima imaš sve. Samo se prikopčaš na stroj. Čak i ne košta previše.
Zoran je šetao po stanu zbunjen događajima i onom pogreškom mašine. Nije mu se dalo više prikopčavati na mrežu. Razmišljao je da tuži firmu. Pa kako su samo mogli onako nešto učiniti? Strašno! Sve je ispalo naopako, nije im on za to platio. Upravo kad je trebalo biti sve onako kako je želio upala je tko zna otkud 'ona' na šalter i sve pokvarila.
Bio je više ljut na to što se nije završilo kako je očekivao, zapravo nije se nikako završilo, nego na mašinu i firmu.
Ubrzo je uslijedio poziv od kompanije. Izvinuli su se i ponudili mu da se priključi na mašinu, preko dodatka koji je posjedovao, da bi mašina privela stvari kraju kako i trebaju biti. Dobio je i besplatnu uslugu za slijedeće prikopčavanje.

Matilda je sjedila i gledala u prozor svoje podstanarske sobe. Čak ni uz pomoć stroja nije uspjela s Tomicom. Kad nešto ne ide izgleda da ne ide nikako. I nju je nazvala kompanija no ona im odgovori da se želi odmarati. Bijaše jako tužna, gotovo očajna. Samo što nije zaplakala. Popivši kavu malo se smirila i pomislila kako će sigurno drugo prikopčavanje proći bolje, mora proći bolje. Nazvala je kompaniju i rekla im da prihvaća ponudu. Sjela je u fotelju stavila uređaj, kojeg je kupila od kompanije, na glavu i lagano utonula u san.
Sve se ponovo vratilo kako je i trebalo biti. Ponovo je mir i spokoj zavladao njome.

***
Zoran je nestrpljivo čekao autobus koji nikako da dođe. Pošto autobusa nema otišao je do male trgovine pored stajališta da pita da nije došlo do pomicanja voznog reda. Možda će tamo znati.?
To je stajalište bilo na samom rubu grada i tu je rijetko tko i prolazio. Siromašan je to kraj i možeš samo naletjeti na raznorazne probisvijete. Bilo je ljeto te je bio lagano obučen
Ušao je u trgovinu govoreći kako je vani prilično vruće. Nije ni gledao koga ima već se okretao lijevo - desno pogledavajući po trgovini. Zanimalo ga je što tako mala trgovina prodaje. Na policama je bila razno razna roba, od željezarije do novina, časopisa, jeftinih knjiga, dječjih igračaka, upaljača... svega! Čovjek ne bi rekao koliko toga tamo može stati. Čak joj ni veliki gradski kiosci nisu ravni. Otišao je do izloga ugledavši neku malo bolje opremljenu knjigu. Došao je do nje, uzeo je u ruke i počeo je listati. Čudnog li naziva! 'Povratak u budućnost'? Nekad su ljudi u svašta vjerovali. Te, pogledavši kroz staklo izloga na stajalište, vrati knjigu tamo gdje je i bila. Okrenu se prema pultu, ako se daska s platnenom zavjesom koja je sezala do poda tako može nazvati, i gotovo da nije mogao vjerovati očima.
Širom otvorenih usta stajao je i gledao u prodavačicu.
Tu kombinaciju odjeće je već negdje vidjela. Te prožvakane hlače i tu svijetlo žutu majicu kratkih rukava s plavim... Izgleda da je to on.
Nakon kraće pauze prodavačica će njemu:
«Vi?! Mi se poznamo! Prošlo je gotovo godinu dana, sjećate se?»
To je ona , ona što mi je pokvarila.... zapravo, možda i nije.
«Radili ste na šalteru za prodaju autobusnih karata?»
«Htjeli ste kupiti kartu do Rijeke?»
Bio mi je baš simpatičan iako je upao u moje... uhh, i poremetio ih. No sad se sjećam, pošli smo na kavu i onda je ona luda glazba... Ona mašina je pokazala ... i ja si svašta umišljam.
«Tko bi rekao?! Ona mašina je možda... Ja sam...»
«Zoran!»
Obučena je u onu istu tamnoplavu košulju. Zoran se nagnu sagnuvši glavu malo ulijevo i pogleda s druge strane pulta. Zapazivši gdje on gleda Matilda se nasmiješi. Imala istu onu suknju na sebi. Zoran je podigao glavu slegnuo ramenima i uzvratio osmjeh.
«Vi ste Matilda?»
Prodavačica je klimnula glavom i okrenula pogled prema izlogu.
«Evo dolazi vam autobus. Požurite se!»
Zoran se okrenuo, pogledao prema stajalištu a zatim se nasmiješi i reče:
«Mogao bih ga i propustiti, ako ste za kavu?»
«Svakako! Ionako je vrijeme za pauzu.»

Godinu i mjesec – dva dana od nemilog događaja operater će šefu:
«Napokon smo kolege i ja našli grešku u algoritmu!»
«Što ju je uzrokovalo?»
«Matilda.»
«Što?!»
«Ni ja nisam mogao vjerovati ali izgleda da su misli jedne naše korisnice utjecale da se mašina onako čudno ponaša. To sam ispravio i više se to ne bi smjelo događati.»
«Znači da bi uskoro mogli pustiti onaj novi algoritam? Morati ćemo joj zabraniti pristup, toj Matildi.»
«Nema potrebe. Koliko vidim već se dugo nije prikopčavala.»
Izgleda da ipak ima nade i da neće biti onako kako se činilo. Pomisli šef.

---------------------------------------------- KRAJ ----------------------------------------------------

Pozdrav
Pisanje priče me podsjeća na pisanje programa u asembleru !
User avatar
buco
Jedi Master
 
Posts: 206
Joined: 30 Sep 2008, 20:46

Return to Čiča miča

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 1 guest

cron