Postapokaliptična priča (ex Marija)

Priče (nevezane za Literarnu radionicu), pjesme, crteži i ostale kreacije forumaša

Moderators: Nimrod, niniane

Re: Postapokaliptična priča (ex Marija)

Unread postby Xaotix » 10 Jun 2015, 23:12

Samo ti piši dalje, to ti je ko trčanje ili ljubljenje žabaca. Stvari počinju ličiti na nešto tek nakon nekoliko tisuća kilometara... :lol:

Ako nemaš spellchecker za hrvatski jezik u text editoru, imaš ovaj online: http://hascheck.tel.fer.hr/
Randomness is strong with this one!
User avatar
Xaotix
The Source
 
Posts: 2662
Joined: 19 Apr 2005, 12:55
Location: Schrodingerova kutija

Re: Postapokaliptična priča (ex Marija)

Unread postby tnicholson » 14 Jun 2015, 16:09

Xaotix!! Ovo je tako dobro! Baš što mi treba. A da mi treba to si valjda ti skužio i prije mene, jel :zubo:
"Stavio bih i ja ovdje neki citat da sam načitan k'o vi." - tnicholson
tnicholson
Hani
 
Posts: 57
Joined: 20 Jun 2014, 13:44
Location: Velez

Re: Postapokaliptična priča (ex Marija)

Unread postby tnicholson » 20 Jun 2015, 21:49

Sad sam na 5000 riječi. Skratiti ću na ~4500. Srediti ću tekst prije nego ga postavim ovdje. Semestar je sada završio, dolazi ljeto, sada samo pisanje (i posao). Razmišljao sam o tome da prva dva dijela spojim u jedan kada ih budem prepravljao, tako da tvore jedan po duljini jednak ovome. Tada bi i treći bio duži, što mi odgovara pošto ono što imam u glavi trenutno ne bi stalo u 3000 riječi koje sam zamislio kao duljinu jednog poglavlja.
"Stavio bih i ja ovdje neki citat da sam načitan k'o vi." - tnicholson
tnicholson
Hani
 
Posts: 57
Joined: 20 Jun 2014, 13:44
Location: Velez

Re: Postapokaliptična priča (ex Marija)

Unread postby Izitpajn » 23 Jun 2015, 10:34

Drugar, ti si ovdje napisao više teksta o priči nego što je sama priča dugačka.
User avatar
Izitpajn
Shai-Hulud
 
Posts: 3802
Joined: 10 Nov 2003, 17:42
Location: Sesvete Republjik

Re: Postapokaliptična priča (ex Marija)

Unread postby tnicholson » 23 Jun 2015, 13:03

Izitpajn wrote:Drugar, ti si ovdje napisao više teksta o priči nego što je sama priča dugačka.


:lol:

Plot Twist: priča o priči je zapravo priča.
"Stavio bih i ja ovdje neki citat da sam načitan k'o vi." - tnicholson
tnicholson
Hani
 
Posts: 57
Joined: 20 Jun 2014, 13:44
Location: Velez

Re: Postapokaliptična priča (ex Marija)

Unread postby tnicholson » 23 Jun 2015, 21:22

Da ne bi ispalo da vas vučem za nos: evo jedan dio teksta koji sam sredio do sada. Ostao mi je još jedan ispit ovaj tjedan pa ću onda do kraja završiti poglavlje. Kriv sam djelomično i ja jer imam puno ideja pa sa strane zapisujem po rupčićima (onako kako vidite u filmovima, ful romantično, ne? girls, I'm single). Sredio sam ga koliko sam bio sposoban, dakle, predao sam se prepisivanju na tri dana i završio sa dodatnih 500-tinjak riječi. Ponijela me inspiracija usred prepisivanja, stoga neće biti 4500 riječi na kraju, ali nije ni važno. Možda bude zbog toga malo dosadno, ali većinu stvari (filozofske naravi, ajmo reći) sam odlučio staviti u dijalog, a ne u naraciju, jer sam sebi dosadim tako, kako ne bi neko drugome.

EDIT: 6500 riječi. Yikes! Recite mi kako vamo se sviđa (ili ne sviđa :zubo: )

Provukao sam tekst kroz Hascheck. Thx Xaotix, još jednom.

Uživajte. Poglavlje se zove "Dobri Samaritanac ili nešto u tom stilu", prvi dio. Prikazivati će kako je Andrija dospio u njihov kamp, zašto se Samuel boji zombija i zašto mu je bed ubijati ih. Iskustvo sa njima je, naravno, moralo biti zastrašujuće.

U jutro nije bilo pjeva ptica, nije bilo gradskog žamora ni glasnih motora vozila na gradskim prometnicama. Ljude je zamijenila hladnoća i divlje biljke koje su se otele kontroli, te neka zla sila koja se manifestirala u obliku neprirodne pojave - živih mrtvaca. Preživjeli ljudi su se skrivali po skloništima kao miševi, ili po zabačenim mjestima, daleko od gradova a opet dovoljno blizu da ih može podsjećati na njihove prošle živote. Jutro je počelo kao ono jučerašnje, kao što će biti i ono sutrašnje.

Buđenje je odradio tek tako, očekujući isto ono jutro koje je proživljavao već zadnjih pet godina, dok nije osjetio bljutav okus prašine u grlu. Kod udisanja i gutanja osjećao se kao da mu kroz grlo prolazi četka za čišćenje dimnjaka. Osjećao se loše - ništa gore nego inače - jedino je imao taj predosjećaj koji ga je smetao kao bolni zub.

Kada je Ilija najavio da će obići jedan kvart u potrazi za namirnicama Samuelu je primijetio kako mu je onaj predosjećaj zamijenila knedla u grlu. Na štogod on mislio, nije ju mogao ignorirati - ta bila mu je u grlu. A nakon što nitko nije htio poći s Ilijom, znao je da on mora poći s njim. 'To je to.' pomislio je. 'Nešto će se loše dogoditi, a ja ću samo stajati i šutjeti.' Rekao je Iliji da će on poći s njim, iznenadivši sam sebe time što je rekao ali ovaj drugi nije bio nimalo iznenađen.

"Da, dobro će mi doć još jedan par ruku." bio je rekao Ilija prije nego su krenuli iz kampa. "Ostavi sve što ti ne treba. Tako da možemo više nositi kad se budemo vraćali."

Nije mu ostavio puno vremena da se spremi. Kada se Samuel obukao ovaj je bio na izlasku iz kampa. "Stići ćeš me dolje." bio mu je rekao. Samuel je uzeo prepiljenu dvocijevku i za nju dvije šake sačmi te krenuo van iz kampa.

Na izlazu iz kampa ga je čekala Marija. Spustila se s drvenog postolja za stražu koje je bilo sagrađeno uz drveni stup koji je držao velika ulazna vrata. Ona su bila napravljena od žičane mreže razapete između drvenog okvira i bila su dovoljno široka i visoka da bi kroz njih mogao proći slon. Iznad njih je bio drveni luk ukrašen rezbarijama jelena, medvjeda, drveća. Na njemu je crnim štampanim slovima pisalo "Kamp Stribor".

Marija je imala oko dvadeset godina. Imala je dugu plavu kosu svezanu u rep koji joj je padao na leđa. Vitka i lijepa, blijedog lica i plavih očiju. Nosila je plavu flanel košulju preko bijele majice. Preko svega nosila je tirkizni platneni kaput s velikom kapuljačom s jednom od onih čupavih stvari od kojih je kaput izgledao još topliji i prigodniji za hladno vrijeme.

Rekla je da joj je Ilija rekao da će Samuel ići s njim. Nije mu vjerovala i rekla je Samuelu da to ne priliči njemu. On joj je objasnio da ima loš predosjećaj, da je vjerojatno samo zbog promjene temperature ali da ne može pustiti Iliju samoga.

"Netko mora ići." rekao je. "Ako se nešto dogodi Iliji, izgubit ćemo jedini glas razuma ovdje. Nego, uzmi ovo i čuvaj dok se ne vratim."

"Okej." rekla je zabezeknuto i preuzela vrećicu s duhanom. "Je li to zbog onoga što je Miloš govorio?" posegla je iza leđa i izvukla revolver. "Ako ti je nešto zaprijetio, izbušit ću ga, bogami..."

"Nemoj, nemoj, stani..." rekao je. "Nije to zbog toga. Ovo je nešto što sam sam odlučio učiniti."

"A zašto ne bi netko drugi? Sven, ili Milan, Borna - šta je s njim? Išla bih ja da ti ne moraš ići. Šta bi svejedno išao? Okej, onda ... Ali, uzmi bar ovo." rekla je i pružila mu svoj revolver. "Da ne ostanem dužna, zbog duhana."

Samuel se nasmijao i rekao: "Duhan nije za tebe, samo ga čuvaj dok se ne vratim. Ako se ne vratim, ništa ne duguješ. Zapravo, jedino ćeš ti biti u gubitku ako izgubim revolver."

Bilo je malo vjerojatno da će izgubiti revolver osim ako i sam ne skonča. Ali taj eufemizam koji je iskoristio je iskoristio zbog sebe, ne zbog Marije. Ona je možda više od njega bila svjesna opasnosti koja vreba tamo vani. U svakom slučaju, bilo je kasno preispitivati svoju odluku; Ilija je računao na njega.

Uzeo je Marijin revolver i zataknuo ga je iza leđa u hlače. Dobio je od nje i brzi punjač za bubanj i stavio ga je u džep od jakne, s desetak projektila kalibra .44. Nije volio oružje ni pucati na ikoga, čak ni na one stvorove, ali znao je da je bilo neophodno; a kada je već tako, volio ga je imati što više. 'Dobra trampa.' pomislio je u sebi a kada se sjetio da je u pitanju bio duhan, posumnjao je u to. Marija je rekla: "Čuvaj se." i znao je da je odluka konačna; ispao bi neozbiljan da sada odustane. Pozdravio ju je i otišao.

Otrčao je niz zemljani, šumski puteljak i našao Iliju u podnožju brda gdje je počinjala velika močvara. Ovaj je jednom nogom bio oslonjen na stijenu i promatrao je močvaru kao da odmjerava suparnika u ringu prije početka meča. Na sebi je imao kožnatu, bež jaknu s resicama na ramenima, nešto što bi imali Indijanci ili kauboji u western filmovima. Na leđima je imao ručno pletenu šarenu, vrećastu torbu. Nespretno mu je stajala, ali izgledala je lagano, i bila je prostrana - možda ju je baš zbog te prostranosti uzeo, kako bi više dobara mogao ponijeti natrag, jer to inače nije bio njegov ruksak. Svejedno, na remen od torbe je nekako uspio zakvačiti futrolu, kao što je drži i na svom, u kojoj je bio stechkin.

Iznad prljave, zelene močvarne površine vidjele su se zeleni i žuti putokazi na kojima su se pojavljivala poznata imena gradova. Preko močvare se nadvila jeziva, zelena magla a iznad nje su se vidjeli neboderi i krovovi stambenih zgrada u daljini. Da je tu nekada postojao neki sustav cesta govorila su i mnoga vozila koja su plutala po površini nošena smećem i gustim močvarnim muljem i biljem.

"Ne idemo preko, je l' tako?" pitao je Samuel. Postoji razlog zašto su se oni udaljili tako daleko od grada. Grad je bio najgore mjesto za preživljavati jer je bio okupiran onim nakazama. A u zgradama su još uvijek živjeli ljudi; manje nego prije i jedva su preživljavali. Rijetko su se pokazivali a oni kojima nije bio problem izaći na ulice rijetko su bili prijateljski nastrojeni.

"Ne." rekao je Ilija.

"Dobro."

"Je li znaš zašto se ovo dogodilo?"

Samuel je nesigurno kimnuo glavom. 'Naravno da znam što se dogodilo', pomislio je u sebi. 'Mislim da nitko živ neće zaboraviti taj događaj do svoje smrti'.

"Poplave." rekao je Samuel. Ni sada, ni onda, nitko nije znao kako se to dogodilo i koji je bio razlog toj vodenoj katastrofi. Kao velika mrlja razrjeđivača poplave su izbrisale središnju Europu s lica zemlje. I bilo je to između dva velika rata kada su vojske bile prezaokupljene međusobnim ubijanjem da bi se posvetili spašavanju civila. "I kako izgleda neće tu tu stati," rekao je Samuel, "cijeli će grad poplaviti, ali sporije nego prije. To je zato jer je ovaj grad tako ravan."

'Grad na četiri rijeke,' pomislio je. 'i na jednoj močvari.'

"To stoji", rekao je Ilija. "ali nisam mislio na to. Mislio sam ako znaš zašto ima ovoliko auta ovdje. Ispod površine ih ima sigurno još stotinjak. Ja sam samo čuo da svi koji su se našli tu onaj jedan dan su se našli pod vodom u roku od pola sata."

"Pokoj im duši ...", rekao je Samuel. Prebrojavao je vozila koja je mogao vidjeti. Došao je do dvadeset prije nego je odustao; nije mogao ni zamisliti koliko ih se još nalazi ispod površine. Usto, nije mogao ni vidjeti daleko - zelena močvara u blizini, pa magla. - bilo ih je vjerojatno još mnogo bliže prema gradu. Preko tih su vozila i nekoliko puta prelazili močvaru da bi došli u grad, ali već dugo nisu tako, ne otkad se iz grada redovito čuju pucnjevi. "Bar se ne mogu vratiti kao jedni od onih pizdarija."

"Da," rekao je Ilija i polako krenuo uz obalu močvare, tako da im je ona bila na lijevoj strani. "ja kažem da je to u vodi. Ako je virus tako će se najlakše raširiti. Svi piju vodu. Zato je mi prokuhavamo."

"Badava ti," zacereka se Samuel,"nećeš skužit ako je funkcioniralo dok ne umreš."

"Nije baš tako jednostavno." rekao je Ilija. Izgledalo je kao da želi još nešto reći, ali se nakašljao i izgledalo je kao da je to napravio na silu. "Nadam se da neće biti tih stvorenja tamo gdje mi idemo."

Samuel je kimnuo glavom i 'mhmnuo' glasno. "A gdje je to mjesto kamo mi idemo?" pitao je.

Ilija je stao i pokazao prstom preko močvare, preko vozila i visokih močvarnih trava. Isprva, Samuel je pomislio da je pokazivao prema gradu i htio ga je pitati ako se šali, ali onda je pogledom naišao na reklamnu ploču koja mu je bila promakla. Na dva visoka stupa stajao je plakat s natpisom 'Najljepše predgrađe u Hrvatskoj'. Na plakatu je još bila prikazana nasmiješena obitelj, hrvatski grb, naslikan stari dvorac i logotipi raznih pokrovitelja i udruga.

"Najveća prevara u hrvatskoj." rekao si je Samuel u bradu.

Bio je to obećavajući projekt. Predgrađe koje je trebalo postati nova profilna slika Hrvatske. Projekt je bio ideja nekog mladog biznismena. Sve je bio uzeo u svoje ruke; on je bio sinonim za uspjeh i genijalnost, dok nije pokazao koliko je zapravo genijalan - zbog čega je postao najomraženija osoba. Novci koje su građani uplatili kao predujam za svoje mjestu u predgrađu su nestali - točnije, nestao je onaj mladi biznismen, a novci s desetak njim. Ni novce, ni čovjeka više nitko nije vidio.

"Bili su zapravo usred izgradnje kada su radovi prekinuti.", pričao je Ilija dok su obilazili močvaru. "Znači da mora biti nekog materijala," nastavio je Ilija" metala, alata, strojeva ... Moglo bi se svašta naći."

"Jesu išta dovršeno?" pitao je Samuel.

"Jok," odvratio je Ilija. "Većina kuća nije imala ni temelje još ... Jednu školu su tamo počeli graditi, ali je nisu završili. To bi bila dobra lokacija za početi potragu."

"Šta da?" pitao je Samuel, "Kako ti to sve znaš?"

"Prije svega ovoga, radio sam u tvrtki koja se bavila inspekcijom mjera zaštite na radu. Ja sam bio Stručnjak za zaštitu na radu. To je značilo redovito obilaziti radionice, tvrtke, gradilišta... Dobar posao, dobro plaćen, fleksibilan. Znaš: ono kada je nastupila kriza, morao sam naći nešto bolje i položio sam Zaštitu na radu da bih imao veću plaću."

"Je li ti fali to?"

Ilija se nasmijao na to. "Ma da me ne uhvati sjeta? Znaš, sjećanja su prokletstvo i blagoslov. Blagoslov jer inače ne bi učili iz naših pogreški, prokletstvo jer čeznemo za takvim pogreškama. Hoću reći, lako si je utuviti u glavu i jedino razmišljati o tome kako je prije bilo lakše. Teško je nešto poduzeti u vezi trenutne situacije, a nitko to ne čini. Ne, ne želim uopće razmišljati o tome. Razumiješ?"

"Mislim da da." rekao je Samuel. Bili su se približavali mjestu gdje se autoput dizao iz močvare i uzdizao prema nadvožnjaku i spajao na autocestu Rijeka-Zagreb. "To je autoput za Rijeku, zar ne?", Samuel je pokazao prstom duž močvarne obale, gdje je u daljini masivni komad asfalta prelomio i virio iz močvare kao nadgrobni spomenik svima i svemu što je našlo svoj kraj u toj močvari. Iza njega je počinjao nadvožnjak i polukružno se dizao prema nadvožnjaku. "Prema zapadu?"

"Tako je." rekao je Ilija. "Ali siguran sam da se neko sranje i tamo dogodilo. Ne poplave, ali nešto drugo, možda potres ili neka najezda. Možda imaju problema s nakazama kao i mi. Ko će znati? Samo znam, siguran sam da nismo mi jedini koji su imali ovaku nesreću. Gdje gd da si bio neki bi te vrag snašao onda."

Pod nadvožnjakom je bilo auta; ne puno - desetak vozila - ali dovoljno da bude jasno da su onda ljudi bježali glavom bez obzira i jedni druge gurali s ceste. Sve ih je progutala džungla koja je rasla pod nadvožnjakom. Samo je staro željezo preostalo, ljudske motorizirane kočije, ali ne i njihovi kočijaši.

Išli su po tlu usporedno s nadvožnjakom (ne direktno ispod njega jer je utjecaj močvare još uvijek bio prisutan, u obliku kiselih para koji su nagrizli betonske konstrukcije nadvožnjaka), dok nisu stigli do povišenog terena gdje se autoput spustio na zemlju i nastavljao svoj put prema brdima na zapadu. Brzo su se popeli po niskoj, ali strmoj, uzvisini i našli na autocesti, okruženi naguranim vozilima svakakvih veličina. Kolona je išla do tunela u brdu, a na drugoj strani do izlaza s autoceste za grad.

Tijekom godina, neki proces je pobojao auta u boju koja nije ličila na nikoju poznatu. Zapravo je odražavala bezličnu sivu nijansu oblaka koji su prekrili nebo iako su stakla na autima također ocrnila i nipošto ona nije bila njihov odraz. Željezo je propadalo, bilo je krto i odvajalo se; ako je razlog tome bilo vrijeme, ono brže teklo za svijet, osim za ljude. Ako je to bio neki kemijski učinak onda nije burno reagirao s ljudima.

"Borna je već pregledao ovo." rekao je Ilija Samuel. Nije bilo bez razloga; Samuel je izbjegavao pogledati u unutrašnjost vozila, iako od zacrnjenih stakala nije mogao. Ilija je zacijelo to primijetio. "Boki i Sven su davno iz njih pokupili što je vrijedilo ponijeti. Ajde, odmorit ćemo sada na suprotnoj traci."

Prešli su na drugi trak gdje je bilo manje vozila. Tu je na otprilike kilometar udaljenosti od tunela bio samo jedan kombi, čija su stražnja dvokrilna vrata bila otvorena. Unutra nije bilo nikoga ni ničega i tu su oni sjeli i odmorili. Izvadili su boce s vodom i s nekoliko gutljaja ovlažili usta i grlo i prokomentirali dva tunela koji su iz daljine gledali na njih kao dva crna oka pospanog diva. Od svega, najfascinantnija im je bila tišina; Ilija se prisjetio i spomenuo priču koja je bila popularna jedno vrijeme o paranormalnim pojavama koja su opsjedala to mjesto i spodobe koje su se ukazivale vozačima. Rekao je da nikada nije vjerovao u to ali da se sada ne bi čudio kada bi to bilo istina samo zbog tišine zbog koje je na mahove mislio da je oglušio i da ne razgovaraju bi zasigurno izludio.

Samuel se zamislio i rekao kako je veoma moguće da ih netko upravo promatra iz onog tunela koji im se doimao potpuno prazan. On je užase koji bi opsjedali to mjesto (kada bi postojali) zamišljao kao vidljivu, fizičku manifestaciju; crne ljude-krtice, potomci ljudi koji su pobjegli u tunel i tamo zapeli. Naježio se govoreći to, ali činjenica da je oko kilometar udaljen od njega, naoružan i još su k tome dvojica, ga je smirivala.

Onaj drugi tunel je pak bio više uznemirujuć od onog koji je zjapio prazan. Obojica su se složila da nije postojalo ništa u vezi tog tunela što je stimuliralo maštu ili bilo tajanstveno. Pred njim je bilo nagurano i slupano toliko vozila da su tvorili brdo starog željeza koje je donekle blokiralo ulaz. S kojom su se silinom vozila jurila da postignu takvo što i što je vozače nagnalo da takvo što učine nisu mogli ni zamisliti.

'Može se izvući pouka iz toga,' pomislio je Samuel, 'ako i s krivom osnovom.'

"Strpljen spašen." rekao je potom. Onda su spakirali svoju vodu natrag i pripremili se na nastavak puta. Samuel je na kratko škicnuo prema onom praznom tunelu i sjetio se onoga što je Ilija govorio o Rijeci i kako je druge gradove vjerojatno snašla neka druga katastrofa. 'Zato nitko nije izašao na ovu stranu,' pomislio je, 'ali to nema smisla. Zašto bi itko išao 'vamo? Da, najlakše bi bilo otići vidjeti. U najgorem slučaju bila bi samoubilačka misija. U najboljem izgubili bi dragocjeno vrijeme.'

Ubrzo su krenuli dalje, spustili se niz brežuljak i ostavili pustu autocestu za sobom. Pred njima se na jednu i na drugu stranu protezalo ravno, suho polje.

"Ovo je nekada bila plodna, obradiva zemlja." rekao je Ilija.

U njegovom glasu Samuel je osjetio neku ravnodušnu obazrivost, respekt. Nije proizašla iz nekakve tuge ili sjete; Ilija mu je već rekao da nije čovjek koji sanjari o prošlosti iako je misao o nepovratnom potencijalu zemlje bila za zamisliti se. Nakon dubokog uzdaha, Ilija je nastavio misao rekavši da je sada preostala samo ta pustoš.

"Sada to treba prohodati." rekao je. "Ne kažem da bi inače bilo lakše. Ovo nije ona suha vrsta pustoši, primjećuješ? Tlo je u redu, korov raste, ali ono što treba neće jer nema sunca. Dobro je da nema jakog sunca inače bi skapali."

Slušajući Iliju Samuel je primijetio koliko je on zapravo stariji od njega. Nije to vidio po njegovom izgledu i držanju jer uz svoj kulerski stav (i općenito stav koji u bilo kojem danom trenutku pokazuje srednji prst svakoj ideologiji koja se bazira na jednoumlju i nije nešto čemu je osnova poštovanje i ljubav) taj se pedesetogodišnjak nije doimao kao pedesetogodišnjak. Primijetio je to po njegovom govoru, riječima i mislima koje su odisale iskustvom - ako ne onim koji se mjeri u kilometrima i broju stranih zemalja koje je čovjek obišao onda onim životnim, filozofskim.

Razmišljao je o njegovim riječima pritom dešifrirajući ih i tražeći u njima neku skrivenu, mudru poruku. Zapitao se što znači ono 'korov raste, ali ono što treba neće'. Znao je da najvjerojatnije nema ikakvo značenje. Time se je zapravo samo zabavljao i ubijao vrijeme dok su kratili put korak po korak. Da si je bio ostavio duhana, bio bi zapalio jednu i putem bi udisao duhan a ne prašinu i trošio dah na priču.

Jednu si je zapravo uvijek imao uza sebe; dok su tijekom godina mnogi za sebe imali u pričuvi metak, Samuel je čuvao cigaretu. Ne bi ga mogla ubiti, ali u krajnosti on to ne bi ni htio. Nije bio Hrabro Srce, i kada bi trebao ne bi imao hrabrosti staviti si cijev u usta i potegnuti, ali za razliku od onoga koji bi, on bi imao mogućnost ugrabiti šansu ako bi se neka ukazala i izbaviti se iz bezizlazne situacije i ispao heroj.

No sada nije htio razmišljati o tome i, mjesto cigaretom, kratio je vrijeme razgovorom.

"Ono kad si rekao da nitko ne želi ništa poduzeti", rekao je Samuel. "mislio se na Miloša?"

Ilija se nasmiješio a onda nasilno nakašljao. S rahlog tla su bili podigli oblaka prašine i nosili ga sa sobom kao barjak. Prašina nije predstavljala opasnost, ali osjećala se pri svakom udisaju i zapinjala je u grlu.

'To je ona prašina s kojom sam se probudio.' pomislio je Samuel i pokušao se sjetiti što je uslijedilo tog jutra.

Ilija je nastavio pričati kada mu se kašalj smirio: "Prije mi nije smetalo što mladi paze što starci kao ja govore (jer budimo iskreni, ispod ovog mangupskog imidža ja sam samo još jedno staro zanovijetalo), ili što su njihovi stari napravili u prošlosti i za koga. Ali valjda si ti poseban slučaj, tebi ostanak među nama ovisi o niti. Zapravo, kada sam ono rekao, imao sam na umu sve u kamp. Ima nas nekoliko koji smo u redu, ali protiv Miloša ne možemo. Ti si meni okej ali ako ikada svi stanu na Miloševu stranu, ja ti neću moći pomoći."

Samuela je steglo u grlu, i nije znao je li od prašine ili od onoga što je čuo. Pročistio je grlo i rekao: "Nadao sam se da ću imati nešto kao neki protuargument ako ikada dođe do toga."

"Kako misliš protuargument?" začudio se Ilija. "Protiv Miloša? Starca u kolicima? Takve jednostavno ne izbacuješ (istina, ti si prije pet godina bio još dijete a Miloš još tada starac, pa nije pošteno). Mene su nažalost odgojili da poštujem starije od sebe, ma kakav god šljam oni bili. A Miloš je desetak godina stariji od mene i u kolicima je. I nema veze što ne postoji ni Hrvatska ni Srbija više, kao ni Amerika ni Rusija. Za njega rat nikada nije završio, iako je prošlo već trideset godina otada. Sranje ..."

Samuel se bio duboko zamislio da nije isprva primijetio promjenu tona kod Ilijine psovke. Sinulo mu je tek kada je napravio još jedan korak, i tada ga Ilija povukao za jaknu, da je nešto propustio. Kada je podigao pogled i osvrnuo se, oko njih se već podigao onaj oblak prašine.

"Nakaze?", Samuel je prozborio kroz kašalj koji je nastojao suspregnuti. Nešto je bio opazio prije nego ga je Ilija povukao ali nije bio siguran što je vidio. Da je nastavio hodati možda bi otkrio. Ovako, bio je u nedoumici. Uz to, Ilija je nestao s vidika. Zapravo, ništa više nije mogao vidjeti; podigla se nekakva pješčana oluja, ali nije nosila samo pijesak, nego i zemlju, grumene zemlje te suhi, oštri korov, koji je šibao po licu kao policijska palica.

Prije nego je mogao početi paničariti pred njega je istrčao Ilija, držeći jedan dlan preko nosa i usta. Pokazao mu je rukom da ga slijedi i poveo ga je u obližnju kuću. 'To mora da je to mjesto.' pomislio je Samuel. 'Ono o kojem ge Ilija govorio.' Bio je siguran da su stigli na odredište jer kuća u koju su ušli nije imala prozore, ni vrata, samo gipsane ploče za zidove. Na gornjem kat je postojao samo čelični kostur nosača od zidova i krova.

"Što si vidio? Nakaze?" Samuel je rekao. Nije više pričao. Boljelo ga je grlo ali ne od prašine već jer je pokušavao nadglasati hujanje vjetra i bučno struganje prašine od zidove kuće.

Ilija nije ništa odgovorio. Pogledao ga je blijedo i bacio se na tlo, sjeo uza zid i privukao noge. Preko glave je navukao sivu beanie kapu i onda obuhvatio koljena rukama i pognuo glavu. Samuel je napravio isto; sjeo je pored Ilija i skupio noge. Oko glave je omotao prljavu, sivu krpu tako da je samo oči ostavio nezaštićene.

Za to vrijeme pijesak je strujao kroz kuću i stvarao buku sličnu smetnjama na radiju. Vjetar ga je nanosio na mahove i izmjenjivali su se jako i tupi udarci. Hišššš, pšššt. Iznutra se činilo kao da horda prikaza grebe i nastoji provaliti zid. Samuel je neprestano pratio ulaz, iako su mu se oči punile prašinom. Što god mu se dešavalo trenutno nije ga moglo natjerati da makne pogled s ulaza.

Kada je oluja prošla otresli su sebe prašinu i izašli na ulicu. Sve je bilo zasuto prašinom i pijeskom. Posvuda su bile razbacane plastične boce, crjepovi, komadi žbuke, cijevi. 'Čak i da su sagradili nešto', pomislio je Samuel, 'sve bi im to sada otišlo u vjetar. Doslovno ...' Osmotrili su mjesto i vidjeli kako je to predgrađe trebalo izgledati; svaka kuća je bila identična onoj prethodnoj, ako samo i po početnoj konstrukciji, a mnoge su samo ti i imale; posjedi su bili prostrani i, po svemu sudeći, u ono vrijeme ih je trebala dijeliti živica jer sada je na rubu svakog komada zemljišta bio visoki, razgranat, suhi grm.

"Ovo je nešto kao Wisteria Lane." rekao je Samuel. "Ono predgrađe iz Kućanica. Ili bar kako bi izgledalo da je ...", naglo je zastao. Najednom je ostao bez riječi i potonuo je dvadeset metara u zemlju kada ga je vidio: dizao se iz prašine i smeća i blata kao nasukani mornar na obali pustog otoka; isti tren kada je podigao glavu ih je i ugledao, ali nije još mogao stati na noge - količina pijeska pod kojim je bio zatrpan je bila poprilična. I nije bio jedini; ubrzo se iz svojih privremenih grobova počelo uzdizati još tih stvorova.

"Izgleda da ta tvoja Wisteria Lane ima nove stanare." rekao je Ilija.

"Mora da ih je vjetar pomeo." rekao je Samuel.

"Na sreću mi smo staloženiji od njih." rekao je Ilija, okrenuo se i vratio u kuću. Samuel je pošao za njim, ovoga puta na kat kojemu su nedostajali zidovi, krov i sve drugo što bi kuća trebala predstavljati; sigurnost, privatnost, zaštitu od vanjskog svijeta ...

"Želiš li da se vratimo?" pitao je, ne okrećući se prema Samuelu. Čučao je iznad svoje torbe i rovario po njoj. Pitao je to poprilično nezainteresirano, primijetio je Samuel. Do sada, Ilija ga je vukao i gurkao gdje god je trebalo ići, a sada ga je pitao želi li se vratiti. 'Šta imam izbora?' zapitao se Samuel. Istina jest da je bio zabrinut, ne prestrašen, i htio se vratiti, ali sada ga je više zabrinulo Ilijino pitanje. 'Je li to trik pitanje?'

Nije htio odgovoriti. Mjesto toga, pitao je on njega želi li on odustati. Ilija je podigao pogled prema njemu i na trenutak prestao raditi što je radio i odmahnuo je glavom strogo i grčevito, kao da se podrazumijeva.

"Okej." odgovorio je Samuel. "Onda i ja ostajem."

"Bojiš li se, Samuele?" pitao je Ilija, još uvijek baveći se čime se već bacio. Samuel nije mogao zamisliti što bi bilo važnije od prikaza pred vratima, a još ga je više mučilo što vrata nije bilo. Ali pošto je Iliji bilo važno onda se morao strpjeti. Ali ovaj mu je postavio pitanje i počeo si je razmišljati što da odgovori, a kada je začuo režanje iz prizemlja isti tren je odgovorio: "Da!".

"Dobro je onda." rekao je Ilija. "To ti je svemir dao svu kontrolu; inače samo gurka i prisiljava, toliko često da kada i imaš izbora misliš da nemaš."

"Misliš, izbor: boriti se ili pobjeći?"

"Ne ... Ne doslovce." Ilija je napokon prebacio ruksak preko leđa i ustao se i okrenuo prema Samuelu. U jednoj ruci, držao je svoj stechkin, na koji je bio zavrnut prigušivač. "Mislio sam: ići natrag ili ostati sa mnom. Drugo ne podrazumijeva nužno borbu. Mada ... " podigao je magnum pred sebe i namjestio ga na jednostruku vatru, "dobro bi mi došlo malo prakse sa stećkom."

To je istjeralo osmijeh i na Samuelovo lice. Skoro intuitivno, posegao je za prepiljenom sačmaricom koja mu je visjela u kožnoj futroli za ruksakom. Tada je naišao na otpor; nešto ga je čvrsto zgrabilo za ruku, snažno, lomilo mu je zapešće. To ga je tako prestravilo, i prije nego se okrenuo, i napeo je vratne mišiće kako ne bi zaurlao od boli.

Još na stubištu, stajao je čovjekoliki stvor, unakažen do potpune neprepoznatljivost onog prijašnjeg što je ono bilo. Po svim zakonima prirode taj stvor nije smio hodati, ali ipak jest. Iako bez ikakve vidljive mišićne mase (a kroz mjestimično rasparanu kožu bi trebalo biti vidljivo) snažno je držalo Samuelovu ruku. Nakaza ga nije napadala a on se nije nastojao osloboditi. Buljila je u njega osušenim očima veličine graška, s jedva primjetnim zjenicama, u dvama dupljama prekrivenima suhom, naboranom kožom. U njima, kao u dva džepa, nakupilo se pijeska i zrno po zrno ispadalo je kroz rupičasto tkivo u obrazima. A onda je otvorilo usta - samo otvorilo usta - i iz njih je počeo curiti pijesak, grumenje slijepljeno od sline i izbljuvaka. Prije nego je stiglo napraviti išta više od toga Samuel je izvukao Marijin revolver i smjestio ga nakazi u usta. Zatvorio je oči i povukao okidač.

Stresao se. Poslije pucnja više ništa nije mogao čuti. Zujanje u ušima; isprava je zvučalo bijesno, dalje tiho i umirujuće. Osjećao se spokojno. Nije osjećao ni stisak više, no pretpostavio je da ga je stvor već pustio. Tada je otvorio oči. Sve se kretalo usporeno. Promatrao je svjetlucave čestice pijeska u zraku, komade rasprsnute glave i kapljice krvi. Nakaza se strovalila unazad i za sobom pokupila ostale koje su se naguravale iza nje.

"Brzo dole!" povikao je Ilija i projurio pored njega i skočio na stubište. Probio je put naguravajući se i gazeći po golim, mlitavim tijelima. Kada se spustio još jednom je pozvao Samuela da se trgne i onda se ovaj zaletio i preskočio stubište. Sletjevši otkotrljao do suprotnog zida, ostrugavši koljena i laktove po grubom, pješčanom parketu. Ilija ga je jednom rukom podigao na noge, a drugom je pucao i skidao one brže stvorove koji su predvodili ostale. Ova dvojica su izašli kroz stražnja vrata i pojurili kroz dvorište prema sljedećoj kući. Na pola puta do živice koja je dijelila dvorišta Ilija se okrenuo preko ramena i ispod jedne ruke provukao stechkin. S tri precizna hica skinuo je trojicu koja su bila Samuelu za petama.

"Još jedan iza tebe!" povikao je Ilija, "Smetaš! Skini ga!", a onda se okrenuo potrčao i skočio kroz živicu.

Samuel je škicnuo sebi preko ramena i krajičkom oka zamijetio čovjekoliko stvorenje kako divljački, na sve četiri pa na dvije noge, trči prema njemu - i sustiže ga. Dva puta je opalio na blef a za treći hitac se zaustavio, ukopao u zemlju i podigao revolver. Nije ni naciljao kada je ova zvijer naišla na njega poput kakvog kamiona i pomela ga s nogu a stvor sam je sletio tri metra dalje.

Stvor se grčio na zemlji kao da ga sa svih strana bodu noževima, a kada su mu se sva četiri uda našla na zemlji, primirio se, okrenuo pogled prema Samuelu i na dvije noge potrčao prema Samuelu. Prije nego je skočio, zaurlao je kao da ga režu živog a onda je utihnuo - i pao pred Samuela.

"Ajde bogamu." dovikao je Ilija s druge strane grma. Jedna ruka mu je bila provučena kroz grm. Prebacio je ruku natrag i izgubio se iza granatog zida.

Prošli su dvije takve živice i našli se na velikom gradilištu. Ono je bilo u rasulu, kao da radovi nikada nisu obustavljeni i da će se radnici svaki tren vratiti s marende. Pred njom su stajala dva rovokopača i jedna dizalica.

Zašli su iza škole i stali uza zid. "Pas mater!" povikao je Samuel, Ilija ga je ušutkao.

"Kaj je?" prošaptao je Ilija.

"Pokidao mi se ruksak. Sačme su mi poispadale."

"A jebemu ... Imaš li za revolver?"

"Nešto malo, da." rekao je Samuel i zavukao ruku u džep zamišljeno i kimnuo glavom. "I još punjač. Desetak."

Ilija je provirio iza ugla i odmahnuo glavom. "Onda ništa od prednjeg ulaza. Skrit ćemo se na katu."

"Na katu?"

Nedaleko njih, uza zid stajale su vatrogasne ljestve i penjale su se na krov. Kroz otvor u krovu spustili su se na prvi kat. Bilo je mračno i zagušljivo, u zraku se osjetio miris mokrog betona, žbuke, drveta i vlage, te paljevine.

"Mislim da ... " Samuel je pokušavao reći zadihan i zgađen od smrada. "Još je neko tu."

"Baterija."

"Nisam ponio."

"Ja jesam." rekao je Ilija. Na 'klik' baterije bacio je snop svijetla na Samuelovo lice. Ono je bilo znojno, blijedo i isprepadano. "Kakva trka, ha?"

"Da." rekao je Samuel. "Hodnik, molim te."

Hodnik je bio prazan. Uz zidove su se nalazile plastične klupe, onakve kakve bi prije našli u bolničkim čekaonicama nego u školskom hodniku. 'Nisu se baš trudili' pomislio je Samuel.

"Kakve ružne stolice." rekao je Samuel.

"Niski hodnici ...", Ilija je nastavio nizati zamjerke. "Možda su htjeli uštedjeti na materijalu. Sve u korist profita. Paradoks kakvog nema nigdje drugdje. Komfort iznad profita, iznad komforta. Štedi se na važnim stvarima kako bi sebi ugodili."

"Pitanje je jesu li za to krivi radnici ili voditelji projekta?"

"Nemaju radnici išta s tim. Ako su išta slični kao ja (a ja se smatram dobrim, odgovornim radnikom) onda bi nastojali napraviti posao kako treba. Zato što nitko ne voli raditi i zato treba nastojati napraviti posao kako treba, nećeš morati ispravljati i ponavljati ..."

"Ako su išta bili kao ti ... " rekao je Samuel i naglasio prošlo vrijeme u rečenici.

"Pa šta ti znaš, možda su neki od njih još živi, iako, da: tužno je da je njihovo djelo nadživjelo njih i ovako neslavno završilo ... ", rekao je i naglo se stišao, te ugasio svjetiljku, "Ali sve mi se čini da," primakao se bliže Samuelu i počeo šaptati, nimalo uzbudljivo, već oprezno, kao da predaje informaciju o kojoj mu ovisi život, "da su neki od njih još uvijek ovdje."

"Sereš?" rekao je Samuel. Za takvu ležernu psovku, kakvu je inače govorio retorički i iz fascinacije, i kakvu je sada rekao ozbiljno očekivao je 'da' i gromovit smijeh. Ali Ilija je punio svoj šaržer i svakim 'klikom' metka taj je odgovor bio neizgledniji. 'Klik, klik, klik', metak za metkom, kao odbrojavanje pred utrku, samo su čekali pucanj za start ...

Signalni pucanj je bilo ponovno paljenje džepne lampe. Ilija ju je upalio usmjerenu niz hodnik; kada je zabljesnula iz dubine hodnika je došao glasan krik, s više tiših, koji su bili maskirani onim najglasnijim. Potom, topot od koraka desetaka parova bosih stopala. Kada je prvi stvor ušao u osvijetljeni korak, lampa ga je zaslijepila. Zatetura je prema njima i Ilija ga je pucnjem usmrtio na mjestu. Ubrzo su i drugi stizali, svaki oslijepljen blještavim snopom svjetlosti, ali što ih je više bilo, oni iza su imali zaklon od svijetla i lakše su napredovali.

Samuel se tresao kao da su mu koljena bila napravljena od želea a kosti samo čačkalice spojene ljepilom. Srce mu je kucalo duboko u plućima kao da sadrži magmu koja želi izbiti na površinu. Ali držao je taj revolver pred sobom, ciljao je, gađao i pogađao. Kako mu je uspijevalo pogoditi svakog od njih, ni sam nije znao. U tim trenucima, činilo se irelevantno; adrenalin, instinkt za preživljavanje? Ili je i bio vulkan, koji je čekao da eksplodira po pritiskom godina frustracija i trpljenja teških riječi nekih ljudi iz kampa?

Na trenutak, postao je svjestan da zamišlja na svakom od stvorova lica svakoga iz kampa, i prenerazio se. Bio je upravo pogodio Iliju, ili bar stvora na kojem je zamislio njegovo lice. Prestao je gađati na trenutak, i izvadio brzi punjač iz džepa i napunio revolver. Pucnji su još uvijek odjekivali, iako prigušeni, s njegove desne strane, gdje je stajao Ilija - nije ga mogao pogledati u oči više. Postojao je Kajin koji ubija za naklonost smrti, da ga ova zaobiđe. 'Tko ubija, taj preživljava.' pomislio je u sebi Samuel i vrtio bubanj kažiprstom. S nosa mu je kapnuo znoj i na svijetlu on je poprimio crvenu boju, krvavu boju. 'Tko ne ubija, umire. Hoću li tu filozofiju donijeti i u kamp? Postoji li treći put?'

Vratio se paljbi; pod stresom, ispucao je cijeli bubanj u manje vremena nego mu je trebalo da trepne. Ostao je bez metaka za revolver. 'Postoji li treći put?' Ostao je preneraženo stajati. 'Put mira, odcjepljenja od životinjske naravi, potrebe za preživljavanje? Bježanje od stvarnosti, bježanje ...'

Kada je sve što je ostalo bliještati u hodniku bila lampa, a Ilija prestao pucati da napuni pištolj, Samuel se okrenuo i potrčao u drugom smjeru.

Ilija je ostao na mjestu dok nije napunio pištolj, a onda je okrenuo snop Samuelu u leđa i potrčao. Nekoliko puta je zastao da se okrene i skine teret s leđa, ali zvijeri su se naizgled pojavljivale niotkud. "Nisam navikao na ove brze.", rekao je Ilija, paničnim, piskutavim glasom, "Ne znam kako su se našli unutra. Pokušat ću ih zadržati, ti idi ...

Zadnje što je rekao je bilo kako će prevrnuti klupe da ih uspori. Samuel se osvrnuo preko ramena u nadi da će ugledati svjetlo džepne lampe, ali za njim se vukao samo mrak, kao tekućina zauzimao je prostor oko njega kako je išao. Nikakvog svijetla, osim onog iz otvora u krovu, nije vidio. 'Ja sam ga ubio.' mislio je Samuel. 'Ja sam ubio Iliju svojim glupostima. Trebao sam biti preciz-', i svaka mu se misao prekinula u sekundi kada je dobio snažan, oštar udarac u trbuh. Silina kojom je naletio na ogradu stubišta ga je prebacila preko nje i pao je na kaskadno postavljene drvene daske.

Kada je otvorio oči i duboko udahnuo imao je dojam kao da je bio u nesvijesti čitav sat. Udahnuo je duboko i dah mu je prekinula bol u abdomenu. Udisao je zrak kratkim, brzim uzdasima i opipavao se po tijelu. 'Nema fraktura.' pomislio je.

"Hvala kurcu." rekao je bolno i podigao se na noge. Od boli se odmah uhvatio za trbuh, zateturao i u mraku nagazio na polomljene daske i nešto tvrdo što je samo mogao biti revolver. Ruksak mu je visio o jednoj naramenici. Podigao je revolver i krenuo niz hodnik, držeći se jednom rukom za trbuh, drugom. u kojoj je držao revolver, se oslanjao na o zid.

Na kraju hodnika svjetlo je ulazilo kroz široka vrata i pregibalo se preko sjenki koje su se ispriječile između Samuela i izlaza. On ih je primijetio kada i one njega, one njega vjerojatno prije, čega je bio svjestan. Još svjesniji je bio činjenice da nije mogao ni naprijed, ni natrag. Ako išta, mogao je pokušati ...

Iza sebe, čuo je jednu da je pala s kata. Kreštala je dok je padala a kada je sletjela, čuo se glasan 'krc' i utihnula. 'Glupe kuje.', pomislio je Samuel. 'Samo je pitanje vremena.'

Sljedeća je sletjela na onu prvu (i to je bila jedna od onih brzih), hitro se podigla i pojurila niz hodnik. Samuel joj je čuo brze korake bosih nogu kako topću po hladnom mramoru. Riknula je prije nego se odrazila od tla i skočila na njega a on se okrenuo, povukao dvocijevku iz bočnog džepa na ruksaku i opalio na slijepo u mrak. Mlitavo tijelo je palo na pod, i otkotrljao se njemu pred noge, na licu užasnut izraz boli. Ili je bila to patnja? Gnjev?

Čekao je još trenutak, osluškujući zvukove iz mračnijeg kraja hodnika a onda se okrenuo prema izlazu. 'To je to.' pomislio je, i otvorio dvocijevku i izbacio iskorištene patrone. 'Moja šansa. Je li izvedivo? Šest sačmi, i koliko? Dvadeset nakaza? Mogu računati da će me Ilija spasiti? Mrtav je, kurac će sad učiniti. On me je i doveo ovdje. Dobar je samo za priču, jebeni faker.' Napunio je pušku jednom od sačmi koje su mu preostale i nastavio svoj put prema izlazu.

Sljedeću prikazu koja ga je napala sprijeda je odalamio kundakom posred čela. To ju nije usmrtilo ali ju je oborilo na pod i ošamutilo na dovoljno dugo da stigne proći pored nje. 'Ako ću se probiti to će biti priča za unuke. Ako budem imao unuke. Samuele, znaš li tko neće imati unuka? Ilija. On je mrtav.'

Kako je prilazio bliže izlazu, šanse za uspjeh su mu se smanjivale; nisu bile problem nakaze koje su stizale iz onog mračnog dijela hodnika i, iz nekog razloga, jedna po jedna - s tima se znao obračunati - niti one koje su pristizale sprijeda, i bile sporije, već one koje su bile vani i koje su tek stizale na zabavu.

Ali nije jedini bio kriv za buku koja ih je privukla: vani se još netko raspištoljio, i neprestano pucao. "Živ je.", pomislio je Samuel na glas i zacerekao se radosno. "Gad je živ. Unutra, frende!", zavikao je kreštavo, iz svega glasa, koristeći sav zrak koji je mogao udahnuti.

I čuo ga je; na ulazu, u okviru od anđeoskog svjetla pojavila se figura i moćnom svjetiljkom osvijetlila hodnik. Zaslijepila je Samuela, ali kroz prste mogao ga je vidjeti: provlačio se među drugim figurama, okretan i hitar. Prigušeni pucanj za svaku zvijer koju je zaobišao. I kada je stigao do Samuela uhvatio ga je pod ruku i vukao prema izlazu, čisteći pred njima put koji je se punio stvorovima koji su pristizali izvana.

Vani, Samuel je pao na koljena i izvalio se na zemlju. Danje svjetlo, iako sunca nije bilo na obzorju, bilo mu je nešto najsvjetlije što je ikada vidio. 'Ovako je sigurno kada se rodiš. pomislio je. 'Pravo iz pičke materine na svjetlo.'

Ogledao se oko sebe i vidio nekog čovjeka, nije bio Ilija, kako kruži oko njega, cilja i puca okolo. Imao je dugački, tamni kaput. Oko struka, preko kaputa, imao je remen i na njemu futrolu. Na nogama, visoke, goleme čizme. 'Revolveraš.' pomislio je Samuel. Ali čovjek nije imao revolver u rukama, već prigušeni Berettu 92. 'Kauboj.' pomislio je Samuel, promatrajući u fascinaciji čovjeka kojemu je (kako je kasnije saznao) ime bilo Andrija.

-----

Vjerojatno ću trebati još sto i jedan put proći tekst i prepraviti sto i jednu rečenicu. Ali kao skica za nešto veće, zajedno sa prethodnim poglavljima koje sam objavio, je li se može vidjeti neka šira slika, mogućnost za obradu teme apokalipse kako bi dostojalo žanru?

Kao i uvijek, hvala na čitanju! :wave:
"Stavio bih i ja ovdje neki citat da sam načitan k'o vi." - tnicholson
tnicholson
Hani
 
Posts: 57
Joined: 20 Jun 2014, 13:44
Location: Velez

Re: Postapokaliptična priča (ex Marija)

Unread postby tnicholson » 11 Jul 2015, 20:23

Pozdrav, ljudi, kako ste?

Imam jedan problemčić, kratko pitanjce, ptianjčić, ako hoćete ...

Što vam bolje izgleda; ovo:

Bilo je mrtvo. Disalo je, kretalo se, zasigurno se nekako i hranilo, ali to nije bio život. Poluživot. Bezlična, blijeda magla, već mrtva, i zimzelena šuma koja se nije mogla nazvati šumom, već ostatkom jedne. I dvoje je preživljavalo u nekoj perverznoj simbiozi, jedno drugo je iskorištavalo radi preživljavanja. Samuel je bio uvjeren da je to slučaj; nije mogao naći drugog objašnjenja za propadanje šume i u isto vrijeme njezin opstanak, osim onog da se šuma hrani onime što magla navede na krivi put i vrijeme eventualno ubije. Vjerojatno bi se brinuo da se to ne dogodi i njemu, da mu najveća briga nije bila to što nije sam u šumi.

Skrivao se iza stijene na padini brežuljka. Njegov pogled je bio fiksiran niz padinu i pozorno je promatrao kao da svaki tren očekuje navalu neprijateljskih trupa. U jednoj ruci je držao Mosin pušku a drugu je položio na stijenu i virio preko nje. Na leđima je imao vrećasti, zeleni ruksak, sa više bočnih džepova i koji se dodatno vezivao preko prsa.

Nosio je debelu jaknu sa zeleno smeđom kamuflažom kakvu bi prije mogli naći samo po skupim trgovinama odjećom a koštala bi vas ruku i nogu a vjerojatno toliko i plave traperice koje je nosio. Sada ne bi vrijedile ni pišljiva boba (osim ako ste goli) jer su bile prljave i pokidane i to zasigurno nije bio trend zbog mnogih mrlja krvi koje su ih krasile. Na nogama je imao duboke, žute čizme kakve bi mnogi inače bili u stanju kupiti samo ako bi uza sebe imali bon od tristo kuna ili ako bi ih kupili van sezone kada bi bile na popustu. Za sve to on nije bio dao ni kune i kako se odnosio prema odjeći nije ju ni procjenjivao na ništa više, niti ga je bilo briga kako izgleda, jedino je li toplo.

Mosin koji je imao sa sobom je znao koristiti; nije to bila atomska fizika, a i pucao je iz njega dovoljno puta da se naučio na težinu, trzaj i nišan. Svih tisuću sati Call of Dutyija mu nije značilo ništa kada je prvi put opalio iz puške i ozlijedio rame na tjedan dana a oporavio se još nije. No, znao je pucati iz Mosina, precizno dok god je definicija preciznosti značila pogodit metu, i znao je da može pogodit onog čovjeka koji se šuljao na kraju padine gdje se skrivao.

Čovjek je hodao sporo, gegao se između zimzelenih stabala kao pijanac ili mladi student kojemu su sve lađe potonule i traži izlaz po šumskom tlu kao kokoš zob. Samuel ga nije najbolje mogao vidjeti, ali nanišaniti i pogoditi bi ga mogao, Mosin bi napravio popriličnu štetu i u tren oka koliko treba bu mu trebalo da opali već bi mogao nastaviti sa svojim putem. U tome ga je jedino sprječavao pucanj koji je dobro poznavao i pri samoj pomisli na nj mu je odjekivalo u glavi.

Nije se stidio svojih ubojitih pomisli, niti ih suprezao u strahu da će postati okorjeli ubojica - ta to što je hodalo u dnu brežuljka nije bio čovjek. Ono je izgledalo kao ljudsko biće, kretalo se kao ljudsko biće iako pomalo ukočeno i u svakom slučaju ne biste iz prva mogli vidjeti da to nije ljudsko biće dok mu se ne bi skroz približili. Samuel je poznavao te stvorove i kad god bi se našao na nepoznatom terenu, više manje prepušten sam sebi, i bez ikakvog pojma o tome gdje se nalazi, sumnjičavo je i oprezno pristupao svakoj naizgled normalnoj osobi.

Samuel je otresao glavom i vratio Mosin na rame; odlučio je prepustiti ubijanje tih nemrtvih stvorova nekom drugome. On se spustio niz padinu dok mu je prikaza bila okrenuta leđima. Spustivši se u dno brežuljka sakrio se iza najbližeg stabla i provirio i vidio da je ona prikaza bila okrenuta u njegovom smjeru.

ili ono prije za prvo poglavlje (i drugo, Grad Duhova)? Mislim da zapravo ne znam koji način pisanja je bolji? Ono prije mi se čini "ukočeno" i "isforsirano" a ovo je malo drugačije, razigranije, rekao bih, možda ne odgovoara onom mračnijem tonu kakav želim postići (a možda mogu imati oboje, i mračniji ton i taj osjećaj slobode dok pišem). No ne želim pisati horor; napete i nepredvidljive priče, da, i jezive, ali horor nikako. Pomoć, molim vas :SS
"Stavio bih i ja ovdje neki citat da sam načitan k'o vi." - tnicholson
tnicholson
Hani
 
Posts: 57
Joined: 20 Jun 2014, 13:44
Location: Velez

Re: Postapokaliptična priča (ex Marija)

Unread postby tnicholson » 15 Nov 2015, 22:26

Oprostite mi što je ovaj thread zamro zbog mog nepojavljivanja na forumu. Pisao sam, dovršavao i prepravljao, te cijeli postupak ponavljao rekurzivno.

Ali evo je. Prvi dio pustoši na Smashwordsu. (link)

Najprije sam pričekao dojmove najbližih prijatelja i majke koja nije ljubitelj žanra, ali je ljubiteljica knjiga, prije nego sam odlučio se vratiti ovdje.

U početku, nisam znao što bih od priče koju sam imao u glavi, ali sviđa mi se kako se na kraju razvila. Vraćao sam se nekoliko puta na ovaj thread kako bih pročitao ponovno primjedbe na ranije tekstove ... Tako da neki način moram zahvaliti svima koji su replyali na početni post. :notworthy:
"Stavio bih i ja ovdje neki citat da sam načitan k'o vi." - tnicholson
tnicholson
Hani
 
Posts: 57
Joined: 20 Jun 2014, 13:44
Location: Velez

Re: Postapokaliptična priča (ex Marija)

Unread postby tnicholson » 12 Jan 2016, 17:56

Zanima me što mislite, o cjelokupnoj temi, sadržaju i razvoju priče.

Ako vas zanima stavio bih nešto od onoga što sada pišem, drugi dio Pustoši. Bez zombija. Samo plavi prethistorijski ljudi sa čarobnim kopljima koji napadaju zaleđeni grad Rijeku gdje ljudi preživljavaju u grupama po kvartovima, osim na Korzu koje je podijeljeno na dvije strane između krajnje lijevice i krajnje desnice (nije politički usmjerena priča).

Za početak bih stavio prolog kakav je, upio kritike, pa mijenjao i dorađivao. Osim prologa imam napisana još dva poglavlja. Ne bi trebala biti duža od prvog dijela. Ako vas zanima, stavio bih i njih ovdje.
"Stavio bih i ja ovdje neki citat da sam načitan k'o vi." - tnicholson
tnicholson
Hani
 
Posts: 57
Joined: 20 Jun 2014, 13:44
Location: Velez

Re: Postapokaliptična priča (ex Marija)

Unread postby Izitpajn » 17 Jan 2016, 00:41

Hm, vidim ovdje da si dosta aktivan i da stalno nešto šalješ i prepravljaš i tek povremeno dobiješ odgovor... Mislim da bi ti se isplatilo poslati priče koje pišeš nekamo. Mjesta ima više nego dovoljno: Parsek, Eridan, Marsonic, možda još nešto što mi ne pada na pamet... Ovdje je dosta slab promet, a ljudi ne čitaju baš previše s ekrana, ja možda i bih, ali uvijek se dogodi "neću sad, ne stignem, kasnije ću" i onda to kasnije nikad ne dođe. Ali ako pošalješ nekom od fanzina, sigurno ćeš dobiti kakav-takav odgovor. Uostalom, vrijeme ti je da počneš slati priče okolo i da ih prestaneš stavljati po forumu.
User avatar
Izitpajn
Shai-Hulud
 
Posts: 3802
Joined: 10 Nov 2003, 17:42
Location: Sesvete Republjik

Re: Postapokaliptična priča (ex Marija)

Unread postby Xaotix » 29 Jan 2016, 00:23

...pogotovo vrlo duge formate. :)

Nažalost, ja sam trenutn o u onoj drugoj, "kad stignem, onda ću". nikako da sredim prvu polovicu toga...
Randomness is strong with this one!
User avatar
Xaotix
The Source
 
Posts: 2662
Joined: 19 Apr 2005, 12:55
Location: Schrodingerova kutija

Previous

Return to Čiča miča

Who is online

Users browsing this forum: Google [Bot] and 1 guest

cron