LR 37 - Xaotix

Sudjelujete u literarnoj radionici pisanjem, čitanjem i komentiranjem priča

Moderators: Nimrod, niniane

LR 37 - Xaotix

Unread postby Nimrod » 05 Nov 2012, 14:49

Slatka dječica

Namatala sama klupko vune uvaljena u naslonjač i pjevušeći u sebi pratila starogradske koje su tiho svirale s laptopa. Mačak je dremuckao u mom krilu, klupko crnog krzna koje je tek tu i tamo zijevnulo i zaškiljilo uokolo. Djevojčica je ležala potrbuške na podu, njišući glavom i nožicama pratila ritam u slušalicama svog iPoda, crtajući princeze i čudovišta, vitezove i dvorce. Soba je bila topla, iz kuhinje je dopirao tihi miris kave i začina, i cijela slika bi bila savršeni portret bake i unučića da su djeca bila moje potomstvo, a ne sužnjevi babysittinga, te da se dječarac na stolcu nasuprot mene nije dimio poput zmajevih nosnica.

- Nastaviš li tako, glava će ti eksplodirati - zahihotala sam se. – Što ću onda reći tvojoj mami kad dođe po tebe? Strpi se još malo i gotovi smo.
Rumeni obrazi su počeli poprimati žarku crvenu boju, a ispružene ruke omotane vunom su se počele tresti. Nije valjda da si zaista pokušava detonirati glavu? Glasno je otpuhivao kroz nos, čvrsto stisnutih usana, a oči su mu sijevale u nemoćnom bijesu.
- Leo, ne gledaj me tako. Sam si si kriv što si završio u kazni. Lijepo sama ti rekla da idući put duboko udahneš, smiriš se...
Obrazi su krenuli prema ljubičastim tonovima, dovoljno da se zabrinem.
- U redu, Leo. Smiješ pričati.
Malac je eksplodirao.
- NIJE FER! Nisam ja kriv! Ona me izazivala i zezala me da sam glup! A ti si uvijek na njenoj strani i ...
- Leo! – strogo sama ga pogledala i smjesta je ušutio. – Što smo rekli? Duboko udahni... Smiri se... I sad lijepo i pristojno reci što i htio.
Dječak zaškrguće zubima i nešto promrmlja mršteći se na vunu koja je klizila s njegovih ruku u klupko.
- Bolje?
Kimnuo je i ispod oka pogledao djevojčicu na podu.
- Ajde onda, reci baki Jagi što te muči.
- Zašto uvijek ja naj... – progutao je riječ – nadrapam? Ona je mene izazivala!
- Da li si zato trebao Eminu bacati po podu i čupati joj kosu? Da nisi, ne bi bio kažnjen.
- Ali ona je prva počela!
- Da, i zato je kažnjena.Čistila je mačju kutiju.
- I to mi je neka kazna – šmrcnuo je tužno. – Kao da se igrala u parku.
- Lopatanje mačje kakice je tebi možda zabavno, ali njoj nije. Kao što tebi nije zabavno sjediti mirno.
Leo je smrknuto gledao djevojčicu na podu, a zatim mene. Sumnjičavo. Možda je primijetio da joj ovog tjedna prosijavanje mačje kakice nije bilo tako odvratno kao prošlog? Čak je i mačak osjetio potrebu da onjuši zrak i procijeni situaciju. Dva jantarna oka su pogledala uokolo, a zatim u mene. Pogladila sam ga između ušiju i on se udobnije ugnijezdio u mom krilu, zadovoljno predući.

Završila sam s klupkom i oslobodila Lea vune. Gledao me poput psića koji žica zalogaj, trudeći se izgledati nevino i skrušeno. Znala sam sve te trikove, ali sam mu ipak kimnula i smiješkom završila vrijeme kazne. Živahno je poskočio iz stolca i otapkao prema kupaonici tradicionalno se spotičući o Eminu u prolazu. Instinktivno je odskočio iako se ona nije, također tradicionalno, ritnula zauzvrat.
- Mogu sada igrati igrice? – zavikao je kroz šum vodokotlića

* * *

Klincima koje sam čuvala sam rijetko dozvoljavala igranje kompjutorskih igrica. To se kosilo s mojom reputacijom tradicionalnog baka servisa. No, moderni mediji su mi ipak olakšali posao iznjedrivši razne “Carske gozbe“, “Stoliću, prostri se“ i slične kulinarske emisije. Zvanje kuhara je bilo visoko na Leovoj želji budućih zanimanja, odmah iza templara i lovca na krakene. Nije mi bilo najjasnije kako je povezao kulinarstvo s istraživačko-lovačkim poslovima, no kako su krakeni bili na putu da postanu zaštićena vrsta, teško je bilo za očekivati da jednog utrpa pod peku. S druge strane, ako je nekako potegao paralelu između kuhinje i templarskih lomača, galama koju su dizali protivnici javnog i medijskog nasilja je naglo počinjala imati smisla.

Nije se previše mrštio, tek toliko da pokaže da ipak ne odobrava veto na igrice, pa je doskakutao u kuhinju vežući pregaču čim je protokol durenja dozvolio. Durenje je u početku trajalo dulje, ali kad je shvatio da kolače ne pomaže raditi bilo kome već pravoj bivšoj slastičarki, zaključio je da je bolje progutati ponos s malo slatkog i usput pokupiti tajne zanata.
- Mama je rekla da je naručila kolače za praznike! –popeo se na stolicu da stekne pregled nad stolom i sastojcima. - Što ćemo joj ispeći?
- Nešto što jako voli – namignula sam mu, - a pošto su ovo posebni kolači, radit ćeš ih ti.
Zasukao je rukave i bacio se na brašno.

Tijesto je lijepo napredovalo. Dok je veselo mijesio začine koje sam mu poredala po rubu stola, s vratiju se čuo mijauk. Na pragu je mirno sjedio mačak. Jantarne oči su srele moje i polako trepnule. Bacila sam pogled na sat. Dolaze ih pokupiti tek nakon pet, što znači da sam imala dosta vremena.
- Ovog ima jako puno – mrštio se dječak. - Koliko je toga mama naručila?
- Puno. Ali nemoj se brinuti o količini, sve ide po receptu.
Mačak je skočio na stolac, a zatim na stol ispred dječaka i pratio svaki poled njegovih ruku.
- Iš! Briši! – siknuo je Leo na mačka. Ovaj je polako podigao glavu i zagledao se u dječje oči.
Ruke su počele mijesiti sporije a zatim su sasvim stale. Približila sam se dječaku i tiho ga zazvala. Zurio je u krznom obrubljen jantar poluotvorenih usta.
- U redu je, imam ga... – frknuo je mačak. – Možeš početi.

Duboko sam uzdahnula i nehotice bacila pogled kroz prozor. Ako sad netko naiđe, gotovi smo. Jednom davno smo se izvukli, ali ovog puta nećemo. Vidjela sam templare kako upadaju u stan i bacaju mrežu na nas. Osjetila žarenje koje mreža ostavlja na koži. Još veću agoniju pod pogledom Oka istine, koje izvlači sve moje tajne na svjetlo dana. Na kraju, lomača čiji plamen niti vječnost ne može ugasiti...
- Jago!
Prenula sam se. Mačkov rep se izvijao u pomalo ljutiti upitnik.
- Što je ? Hoćemo li?
- Smiri se – obrecnula sam se, - ne grizu te valjda buhe?
Stegnula sam Leovu nadlakticu i pljesnula po njoj par puta dok se nije pojavila lijepa vena. Pletaćom iglom isčeprkanom iz džepa pregače, iscrtala sam simbol iznad vene.
Smrt je hladi, Ljubav grije, krv nek moje čedo pije
Ubod. Krv je navrla i potekla niz podlaktice natapajući tijesto. Prešla sam na drugu ruku.
Pjevaj, krvi, tajne sve, novom tijelu podaj se.
Ubod. Guste grimizne niti šarale su dječakovom kožom i stapale se s tamnim tijestom.
Slušaj priču što krv zbori, dijete o kom priča stvori.
Dječakove ruke se pokrenu, slabašno u početku, a zatim sve sigurnije i čvršće, brizgajući krv svakim gnječenjem tijesta.

* * *

Izgubila sam se u ritmu bajalica i rituala. Mačkov rep se njihao poput metronoma, u savršenom skladu s Leovim rukama, koje su udarale takt mojim koracima i glasu. Bilo je poput plesa... Naglo sam se zaustavila. Rep se ukočio i nakostriješio, ruke su se zaustavile.
- Što je sad? Što si stala?
Zbunjeno sam gledala gotovo praznu posudicu u svojim rukama.
- Mačak... Gdje su čičci?
- Čičci? – mačak se suzdržao da ne odlijepi pogled od Leovog – Pa donio sam ih barem kilu, prošli mjesec. Čistila si ih s mene cijelo jutro!
- Čekaj... Đuro! Valjda smo ih potrošili sve na tu mrcinu.
- Ah, Đuro, uzdahne mačak. To je tele, a ne dijete... Što ćemo sad? Da izostavimo čičke?
- Neće ići. Čičak je dječak. Dječak bez čičaka nije dječak... nema okus. Svi koji ga znaju će istog trena shvatiti da nešto nije u redu.
- Sranje, sranje, sranje! Kako si mogla zaboraviti .. Čičak! Prokleti čičak!
Leo uzdahne, tiho, škripavo.
- Jaga! Ne znam koliko ga još mogu držati.. Smisli nešto!
Stajala sam skamenjena usred kuhinje. Ništa mi drugo nije padalo na pamet, osim Leove majke i optužujućeg, razotkrivajućeg prsta kojeg upire u mene. Već sam vidjela templare pod prozorom, na vratima, okupljene oko oganj koji me žeže... Priberi se, Jago, priberi se. Podigla sam ruku do ustiju i zagrizla. Snažno. Bol me vratila iz plamenom okupanih snatrenja. Polako. Duboko udahni... Smiri se... Bacila sam oko na policu. Da je na Leovo mjestu djevojčica, ne bi bilo problema. Ružinih latica sam imala dosta.
- Ružine latice! – zgrabila sam teglicu. – Mačak! Ružine latice!
- Latice? Nije li to okus djevojčica?
- Jest. – istresla sam u tijesto sve čičke i mrvice iz kutijice, a zatim dodala prstohvat ružinih latica. – Ali ovo malo preostalog čička bi ga trebalo sakriti.
Na sekundu sam zastala a onda dodala još malo latica. Ruke su se pokrenule, krv je ponovno briznula. Tijesto je počelo dobivati oblik.

* * *

Čim smo stavili sve u pećnicu natočila sam si jednu ljutu. Ma što, kapnula sam i mačku par kapi u mlijeko, nek se nađe. Što je tu je. Vidjet ćemo kako će sve završiti. Tek sam pošteno odahnula, kad je u kuhinju ušla Emina.
- Što se to peče? Fino miriši.
- Paprenjaci za tvoju i Leovu mamu, i Leo.
- Ah... mogu probat kad će biti gotovo?
- Naravno, slatko moje. - Pomilovala sam je po kosi. – A sad mi pomogni očistiti kuhinju...
Uz Emininu pomoć bila sam brzo gotova. A tad je zazvonila i pećnica. Izvukla sam teški pratvan i stenjući i pušući, uz Emininu pomoć, nekako ga stavila na stol. Sjela sam i pažljivo promotrila malo tijelo u sredini, okruženo mirisnim paprenjacima.
- Je li gotov? – prošapta Emina s moje lijeve strane.
- Ne čini mi se baš...- frknu mačak s desna. – No ni prije mi baš nije bio nešto.
Dječak na pratvanu je otvorio oči. Žmirnuo je par puta a zatim sjeo i pogledao se.
- Uf.. ja... Dobar dan... Mogu li se sada obući? I umiti?

Odvela sama ga u kupaonu. Pravi Leo je ležao u kadi, blijed, staklastih očiju, plitko dišući. Skinula sam odjeću s njega pazeći da je ne umrljam zgrušanom krvlju i dala je novom Leu da se odjene. Pogledala sam na sat. Taman je ostalo dovoljno vremena da ga pospremimo. Poslala sam Lea i Eminu nazad u kuhinju da podijele paprenjake po zdjelama i pustila mačku da složi Lea. Uvijek mi je bilo fascinantna ta sposobnost mačaka da se provuku kroz bilo koju rupu i zavuku u bilo kakvu kutijicu. Nije to bila samo gipkost, mačke su znale kako se složiti, poput salvete. A Mačak je to znao i s drugima. Uskoro je pravi Leo bio uredno spakiran u kutiju s pravom Eminom, pravim Đurom i ostalom pravom djecom, a mačak i ja smo pomalo zabrinuto procjenjivali novog Lea.
- Kakvim ti se čini?- upitao me mačak. – Meni malo drugačije miriši, misliš li da će se primijetiti sve one ruže umjesto čičaka?
- Tko to zna? Kad dođe vrijeme, vjerojatno će se umjesto nogometa i karatea početi zanimati za balet.
- Pa... to neće moći prišiti nama!- frknu mačak i smota se u naslonjaču.

* * *

Eminin otac i Leova majka su se praktički susreli navratima. Dok mi je ona ostavljala novac za čuvanje i paprenjake, Leo je pomagao Emini i njenom ocu u kuhinji.
- Otkad ti voliš pomagati? – čudila se majka s vrata kuhinje. Mališan je slegnuo ramenima pakirajući kolačiće u vakuumske zdjele i nacerio se.
- Pa kad je zabavno! A i ovi su mi omiljeni! – zaletio se do majke i zagrlio je, a zatim otrčao van. - Bok teta Jagica! Vidimo se sutra!
- Hmm... A sutra uopće ne treba doći - podigne majka obrvu. - Znate, inače mu se baš i nije sviđalo da ga vi čuvate, ali rekoh, kad vas svi hvale... Bojala sam se da će vam stvarati probleme, nadam se da nije...?
- Ma kakvi – odmahnula sama sa smiješkom, - Leo je zaista slatko dijete.
- Slatko dijete? – nasmijala se Leova majka. – Obično kažu da je grozni mali vrag. Baš smo pričali kako su svi iznenađeni koliko su djeca pristojnija otkad ih vi dadiljate. Kako ste to uspjeli?
- Pa, imam nekakvu vezu s njima, kao da su moji. Zato su mi i poslušni – nasmiješila sam se i gricnula paprenjak. – Zaista slatka djeca, kažem vam.
English is the result of Norman soldiers attempting to pick up Anglo-Saxon barmaids, and is no more legitimate than any of the other results.
- H. Beam Piper, from "Fuzzy Sapiens"
User avatar
Nimrod
The Q
 
Posts: 1385
Joined: 18 Nov 2003, 20:30
Location: zabreg

Re: LR 37 - Xaotix

Unread postby LordShaper » 06 Nov 2012, 13:50

Odmah na početku jedan :lol: kad ispadne da je babysitterica baba Jaga. A djeca su ono, prava deriščad, što će reći uvjerljiva. Kraken pod pekom je nešto što bi definitivno trebalo probati. Doduše, valjalo bi ga onako dobro zalediti prije toga, da ga led probije i omekša, mora da je žilav k'o stara cipela. A i referenca na bivšu slastičarku je giggle inducing.

Svijet suvremene tehnologije ali u kojem su templari i dalje aktivni a bome se i vještice spaljuju je zanimljiv kao ideja, predlažem piscu da ga iskoristi za neko duže djelce.

Nagli prijelaz iz nečeg što se čini kao komedija u nešto dosta mračnije je fino izveden a kraj pretvara u crni humor a la Zona Sumraka, što mi je isto plus. Također mi se jako sviđa kombiniranje motiva vještice koja krade djecu, slatkiša i zamijenjene djece (to je valjda prijevod za changeling?)

Usput, vidi se koliko su mačke u glavama ljudi povezane s vješticama, kad smo obojica, bez ikakvog dogovora mačke učinili ne samo modnim detaljem već bitnim elementom radnje. :zubo:

Sve u svemu, svidjelo mi se, ima glavu i rep i čvrstu nit vodilju. Jedino nisu baš jasni motivi babe Jage ali priča funkcionira i bez da ih znamo.
Proud member of "Ireini najdraži ne-purgeri"

...and then Buffy staked Edward. The End
User avatar
LordShaper
The Q
 
Posts: 1041
Joined: 02 Jan 2008, 14:15

Re: LR 37 - Xaotix

Unread postby Nazir » 14 Nov 2012, 23:16

Eee, ovo je stvarno dobro. Već vidim da upada u Istrakonsku zbirku (skupa i sa onom od Lord Shapera - obje priče kvalitetom nadilaze večinu stvari iz ovogodišnje zbirke).

Što reći? Stvarno sam iznenađen s ovim natječajem literarne. U ovoj priči mi je super opet to skladno miješanje modernih stvari s magijskim elementima (vidi se da sam odrastao na Buffy, Angel i sl. stvarima... Tko zna kako ce razmisljati Twilight fanovi 5 - 10 god. kasnije) :zubo:

Slično kao Sandman, zanimaju me motivi Jage, ali nisu nužni niti nedostaju, jednostavno bi bih bilo super za znati... I da, super je taj prijelaz iz dadilje u spletkarošicu, didn't see it comming :drunken:
User avatar
Nazir
Ancient
 
Posts: 917
Joined: 09 Aug 2006, 16:41

Re: LR 37 - Xaotix

Unread postby Xaotix » 19 Nov 2012, 00:43

Nazir wrote:Tko zna kako ce razmisljati Twilight fanovi 5 - 10 god. kasnije

OMG! It is full of GLITTER! :zubo:

oo je bilo na brzinu napisano, kako i doliči , pred sam rok, pa sam se bojao kako će ispasti. No, motiv zamjene djece je trebao biti vrlo jednostavan i ekonomski opravdan- em ju djeca ne zafrkavaju dok ih čuva, em veselo dolaze i pune baki proračun. :hehe:
Svijet nisam želio previše objašnjavati. Čini mi se da bi bilo suvišno za ovu dužinu, a navedeni detalji su dovoljni da mu daju okus.
Početna ideja je bila da je baka slastičarka i da ima slastičarnu "Ivica i Marica", ali to bi ipak bilo previše. U svakom slučaju, s tim imam motiv za prequel ove priče!

A mačka... Pa gdje ćeš naći poštenu vješticu bez poštene mačketine?
Randomness is strong with this one!
User avatar
Xaotix
The Source
 
Posts: 2661
Joined: 19 Apr 2005, 12:55
Location: Schrodingerova kutija

Re: LR 37 - Xaotix

Unread postby LordShaper » 19 Nov 2012, 01:28

Uh, sad bih svakakve zlobe mogao na račun ovog o fanovima Twilighta dati ali suzdržat ću se :zubo:

Eh, slastičarna bi bila super ali da je priča više na farsu ili otvorenu komediju okrenuta, za ovu atmosferu bi definitivno bila pretjerana tako da mislim da si definitivno dobro postupio kad si se suzdržao.

A za mačke se slažem.

Mada.

*Mora* postojati barem jedna vještica s psom familiarom. Ono, bondala se greškom za psa umjesto mačke :lol: Hmmm...
Proud member of "Ireini najdraži ne-purgeri"

...and then Buffy staked Edward. The End
User avatar
LordShaper
The Q
 
Posts: 1041
Joined: 02 Jan 2008, 14:15


Return to Literarna radionica

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 1 guest

cron