LR 26 - Belzebubbles

Sudjelujete u literarnoj radionici pisanjem, čitanjem i komentiranjem priča

Moderators: Nimrod, niniane

LR 26 - Belzebubbles

Unread postby Nimrod » 01 Dec 2008, 12:49

La Vieille Fille


Cvilež napregnutog drva, zagušljivi miris mnogih tijela, povremeni dašak smole u pokvarenom zraku, potmuli kašalj negdje iza, tiho gunđanje, iznad svega toga, unutar svega toga, utkano u sve to – marljivi zvuk kukičanja brojnih ruku, a to se nalazi u polumraku – sve je to u potpalublju.
«Onaj mornar je na kraju izdahnuo?»
Starica odgovori ne skidajući očiju sa posla: «Da, jučer su ga sahranili u zrak.»
«Mora da je bilo strašno, užasno je vrištao…»
Ova joj potvrđujući kimne: «Manda mu je mijenjala obloge… Rekla mi je da se koža ljuštila u krpama.»
«Užasno.»
«Mhm.»
Žene polako utonu u kukičanje.
Vani fijuče vjetar.
Prolomi se teški prasak drva.
«…mislim da je križni jarbol… da, i meni se čini… mora da je križni… srećom, kapetan je uvukao jedra…»
Mrmor se prometne u glasno negodovanje u trenutku kada se čitavi brod zavrti oko duže osi. Klupka polete zrakom, a iza njih vjerne niti. Nekoliko starica uspije uhvatiti svoja klupka, ali većina ih se rasplete učinivši općenitu pomutnju.
«…ajme meni!... otidu mi kosti… ne mogu ja tako za klupkom letjeti… bože moj, kada će već jednom završiti ta oluja?... istina, Crveno je proklelo tisuću puta…» u pozadini se uključe dodatne snage, «…Crveno je odnijelo natrag u beskraj, natrag u beskraj je odnijelo… istina, istina…»
Prekine ih muški glas: «Babe, tišina!»
Potpalublje utihne u iščekivanju obavijesti.
«Oluja se pojačala i kapetan je zapovjedio maksimalnu pripravnost… Zato prestanite sa poslom, odložite kukice i provjerite jeste li ispravno vezane», savjesnom gestom poprati zvukove zatezanja sigurnosnih spona i strogo upita. «Je li kukičaonica osigurana?»
Odgovori mu jednoglasno: «Kukičaonica je izvršila sigurnosnu proceduru!»
Vani urlikne vjetar.


Časnik stupi u prostoriju zajedno sa sramežljivim titranjem svijeće. Približivši se dugačkoj poluzi ugrađenoj u drvo kraj vrata, obavijesti starice: «Oluja je završena, možete se opustiti…» kratkim trzajem spusti polugu koja uz škripu otvori okanca, i u potpalublje navre povjetarac svježeg zraka. I svjetlost.
Bestežinski poslagane po unutrašnjoj strani oplate broda, babe počnu dohvaćati svoje kukice i nastavljati rad koji su morale prekinuti zbog više sile.
Časnik odlebdi prema sredini prostorije: «Za nekoliko minuta će vam u posjet doći siročići», pa poprijeti prstom. «Nemojte da bude neugodnosti kao prošli put! Radmila, to se posebno odnosi na tebe…»
Prozvana starica pokajnički spusti glavu na spone koje je drže vezanu uz zid, mrmljajući: «Žao mi je, neće se ponoviti…»
«Hmmm, i bolje…» kroz otvorena vrata dopre cilik djece. «Ah, evo ih…»
Ona navru poput tajfuna, čini se da im je dovratak odveć tijesan. Kuljaju prema sredini prostorije, a slijedi ih nemoćno: «Nemojte, djeco, smirite se malo…»
Ne slušaju. Već su po cijelom potpalublju – okreću klupka, natežu dovršene dijelove tkanine, smiju se, povlače starice za nos… Neku od starica (koja je u iznimno stoičkoj pozi kanda zalijepljena za zid) prekriva pet mališana. Jedan joj je na glavi – uporno čupka sijedu kosu; drugi sjedi na desnom ramenu i razgleda veliko uho; treći je objahao lijevo rame i proučava obraz posut staračkim pjegama; četvrti skače po krilu i pokušava joj kukicom potrgati kožu na ruci; a peta se, malena djevojčica, mirno njiše na babinom stopalu.
Radmilu su, pak, okružila tri posebno zajedljiva dječarca. Lebde oko nje poput nekih sumanutih nakazica iz bajki i deru joj se u lice: «Usidjelice, usidjelice, umrijeti ćeš sama!»
Vidjevši da starica ne reagira na provokacije, mališe joj odlebde pred lice i počnu je pljuvati sveudilj se derući: «Babo, babo, babetino, reci nam što je to – stara djevojčura!»
Starica između valova pljuvačke provjeri nije li u prostoriji još uvijek časnik, i vidjevši da je mudrac utekao pred djecom, okrene im se uz zlobni cerek: «Želite znati što su to usidjelice?»
«Da! Da! Da!» kao zbor.
Ova im odvrati uz glasni graktaj: «Usidjelice su – žene što pletu deke od dječjih crijeva», zatrese je divlji smijeh koji se poput zaraze proširi cijelim zidom potpalublja.
«Ha, ha, ha, ha! Dječice, dječice, otvorit ćemo vam trbuščiće! Ha, ha, ha, ha! Sirotančići, sirotančići, izvadit ćemo vam utrobice! Ha, ha, ha, ha!» babe uz sumanuti smijeh kukicama počnu dohvaćati djecu koja su im se odviše približila.
Raskrvavljeno dijete bolno vrisne – iz ruke curi mali trag crvenila. Baba se raspomami i uspije ga dohvatiti po licu.
Dječje se urlanje pomiješa sa sumanutim smijehom nerotkinja. Mališani se u panici počnu otiskivati prema vratima, a za njima tanki trakovi krvi i babe koje odvezuju svoje spone…
«Dosta!» oficirov glas.
«Vraćajte se na mjesta i nastavite posao, vi odurne prastare vrećetine! Ti!» okrene se nadzorniku djece. «Miči mi tu kopilad sa očiju!»
Nadzornik uz sramežljive isprike okupi cmizdreću djecu: «Idemo, idemo, hajde sad, samo bez straha… eto, sada ćemo ići jesti… samo polako…»
Dječja ih oluja napusti, a nerotkinje šutke nastave sa radom. Niti jedna ne želi ukrstiti pogled sa časnikom u kojem buja bijes, ali iz kvarnih staračkih pluća kao da dopire neko tiho smijuckanje. Njima su djeca smiješna?


«…što imamo za ručak? …da, što imamo za ručak? …ručak, ručak, ručak??» jedno dijete glasno zaplače. «Ruuuučaaaak??»
«Evo, sada ću pitati kuhare…» nadzornik proviri kroz kuhinjska vrata. «Što je za jelo?»
Ukaže mu se na ploču ispisanu bijelom kredom:

1: Parfe od pilećih jetrica
2: Bistra juha od povrća
3: Sotirani kunić sa suhim smokvama
4: Pire krumpir na irski ili riža sa povrćem
5: Zelena salata ili kupus salata
6: Flambirane višnje sa sladoledom.


«Znači, jesti ćemo pečenog zeku i pire i…» glasovi djece i nadzornika nestanu u hodniku iza zatvorenih vrata...
Kuhinja užurbano i šutke proizvodi obrok za mališane. Pošto se sve radi u uvjetima nulte gravitacije, situacija izgleda pomalo smiješno: nespretniji kuhari moraju hvatati lopte kipućeg ulja, natjeravati povrće natrag u juhu…
Ali, postoje i oni spretniji – iskusniji na dugim plovidbama kroz zrak.
Podređeni se skupe oko glavnog kuhara dok on ozbiljnog lica otvara bocu brandya za flambiranje. Kratkim potezom ruke u bestežinski prostor ponad radne površine izbaci treperavu masu nadjeva od višanja. Revno poput najpredanijeg alkemičara, pušeću masu ovije tankim trakom alkohola. Do otvora boce vodi nit tekućine. On je prekine rukom i zapali kraj.
Plamen se proširi po tom tekućem fitilju i propali višnje.
Okupljeni sveudilj šute i promatraju narančastu vatru.
Koja se ugasi.
Majstor nonšalantnim pokretom opet vrati nadjev u zdjelu i počne vaditi sladoled…
Netko dobaci: «Gdje je sol
«Evo, evo, evo…» oficir zadužen za vreću soli u jela počne sipati sitni prah povremeno metalnog odbljeska.
Kuhari šutke miješaju kašastu hranu i usitnjavaju rižu da bi začin manje došao do izražaja.
Časnik pažljivo zuri u vršak lopatice sa prahom dok začinjava juhu: «Mislim da je spremno… Zovnite poslužitelje.»
Već su tu. U rukama su im bijele krpe.
A nose bijela odijela sa leptir-mašnama crne boje.
Uzmu zatvorene zdjelice parfea u jednu ruku, topla peciva u drugu i beskrajno ozbiljni (kao što i doliči poslužiteljima) odlebde kroz otvorena vrata. Posvećenici posoljene hrane putuju jedan za drugim.

Kroz uski hodnik i u dječju blagovaonicu. Čak i prije ulaza ih zapahne graja i sveprisutni smrad… djece.
Zdjelice sa hranom na podnožju imaju male kukice koje učvrste u metalne očice na stolu – efikasno ih imobiliziravši. Nakon što je cijeli ručak poslužen i sigurno učvršćen za stol, poslužitelji se odmaknu da bi stali pokraj vrata.
Siročići jedu dok ih osoblje šutke promatra. Uniformiranim licima gdjekad proleti loše prikrivena grimasa gađenja. Suzdržavaju se, ali mišići lica kao da imaju vlastitu volju, a uostalom – oči govore dovoljno.
Komadi hrane otplutaju i u njihovom smjeru.
Radi se o nekoj uznemirujućoj onomatopeji žderanja malih usta koja stalno trpaju.
Sol.

Najzad, počelo je i podrigivanje.
Poslužitelji se približe da bi pospremili stol.
«Mene strašno boli trbvuh, strašno me boli…» djetetu na usta navre cijeli ručak.
Pogođeni poslužitelj si pokuša očistiti umrljanu uniformu, ostala trojica bezuspješno hvataju mjehur povraćotine u raširenu krpu.
«Mali je zreo, pogledajte mu lice…»
Zaista, obrazi su mu blijedi poput krede, ručice se nekontrolirano tresu, kroz malešne pore cijedi hladni, grozno smrdljivi znoj.
Nadzornik i jedan od poslužitelja uhvate dijete svaki za jednu ruku: «Čini se da je Patrik obolio, odvesti ćemo ga doktoru da mu bude bolje», objašnjenje promrmljano ostaloj djeci koja nesigurno gledaju bolesnika.
Hitro zamaknu za ugao dok za njima ostane još jedan trag želučanog sadržaja – mali je opet povratio.
«Bez brige, očistiti ćemo to kasnije…»
«E, samo da kapetan ne vidi… znaš kakav je kada je u pitanju dječurlija…»


SKLADIŠTE

«Mali je zreo.»
Skladištar upitno podigne obrvu zagledajući sada već obesvješteno dijete: «Hm, čini se da je…» zadigne mu kapke i pod svjetlom svijeće razgleda kožu na ruci, pa uz kimanje. «Spreman je, spreman. Učvrstite mu glavu.»
Nadzornik i poslužitelj smjeste mališana u napravu sličnoj giljotini.
«Što misliš, da ga vežemo?»
«Ma ne, samo mu učvrsti glavu, vidiš da ne mrda…»
Skladištar se vrati sa kirurškim priborom: «Dobro, dečki, vi sada možete ići», podmuklo im se nasmije, «ili biste možda radije gledali predstavu?»
Ovi pogledaju jedan drugog i složno zaključe: «Idemo mi onda…»
Do ušiju im dopre iznenadni zvuk grabljenja zraka… Siročiću se grči želučić dok pokušava izbaciti sadržinu koju je već izbacio po cijeloj blagovaonici i hodniku. Zadobivši svijest, dijete se počne otimati u napravi, a pošto mu je vezan samo vrat, ono glasno zadreči udarajući udovima.
Nadzornik između očajnih krikova prestrašenog djeteta začu još samo skladištarevo gnjevno: «Gubite se van!»
Savladan željom da ne prisustvuje ostatku procedure, gurne zbunjenog poslužitelja i nestane iza vrata koja se uz tresak zalijepe za dovratak.
Nešto što se kroz zatvoreno drvo učini kao par tupih udaraca iznenadno ušutka drečeće dijete.
Poslužitelj i nadzornik razmijene zgađeni pogled i odgurnu se u hodnik koji vodi u potpalublje…
«Stanite, vas dvojica! Imam za vas naređenja od prvog časnika…»
Okrenu se da bi ugledali zadihanog časnika za vezu.
«Radi se o oštećenju zaštitne deke…»
Nadzornik izgubi svoj uobičajeni sramežljivi glas, a da bi ga zamijenio zvuk nekakve umorne rezignacije: «Koliko vam treba?»
Ovaj mu doda presavijeni papirić: «Prvi časnik je obavio izračun…»
«Toliko!?» malne pa vrisne.
Poslužitelj se nagne nad razvijeni list, pa uz zajedljivi osmjeh dobaci: «Napokon… mala stoka ionako samo ždere, sere i zajebava cijeli brod.»
«U redu onda, ja idem dolje do usidjelica da ih obavijestim o novoj satnici… Pozdrav, dečki», časnik nestane u tami hodnika…


«Zapovjedniče, podijelio sam naređenja cijelom brodu. Babe su već povećale tempo i upravo proizvode od crijeva iz zaliha… Također, skladištar javlja da će mali dva-dva-tri uskoro biti procesuiran i poslan u potpalublje…» časnik za vezu preda izvještaj nadređenom.
«Odlično, odlično», prvi časnik zadovoljno protrlja ruke, otpusti podređenog, i okrene se kapetanu. «Popravci idu po planu, najkritičniji dijelovi broda bi trebali biti zaštićeni od zračenja za nekih četrdeset i osam sati.»
Ovaj ga podignutom rukom prekine: «Jeste li prerazmjestili preostale dijelove deke tako da pokriju most i kukičaonicu?»
«Jesmo, gospodine.»
«Ima li novih oluja na vidiku?»
«Nema gospodine… Očekujemo toplo zračenje od crvenog objekta u krmu za nekih pola sata. Jedra su već razvijena i čekaju crveni vjetar.»
«A, što je sa hladnim zračenjima?»
«Još uvijek ništa. Plavi objekt koji je prouzročio oluju je u potpunosti nestao prije tri sata. Novi još uvijek ne predviđamo…»
«Odlično… Što je sa zalihama soli
Prvi časnik konzultira kratke izvještaje glavnog kuhara i ekonoma: «Crijeva djece su do sada apsorbirala četrdeset posto ukupnih zaliha. To znači da nam ovom brzinom ostaje sasvim dovoljno do kraja putovanja… Također, uzevši u obzir to da smo morali uskladištiti dosta djece zbog ove oluje, mislim da će nam ostati i viška…»
Kapetan kimne: «Ostalima smanjite sljedovanja da se ne predoziraju prije roka…»
«Nego, gospodine», doda časnik, «mislim da bih vam morao nešto saopćiti… u četiri oka.»
«Za mnom…» kapetan krene prema svojem uredu.
Zatvorivši vrata, prvi časnik sumorno počne: «Imajući na umu dužinu vremenskog intervala u kojem zaštitna supstanca soli ostaje vezana za resice tankog crijeva konzumenta, tj. razdoblje u kojem zadržava svoju zaštitnu funkciju od plavog zračenja…»
«Martine, ne seri nego pričaj kako spada.»
«Eh, dobro… Nemamo dovoljno djece. Ova deka koju sada proizvodimo će nam potrajati nekih dva – tri tjedna, i to jedino ako je ne odnese nova oluja, a nakon toga…»
«Ja to znam.»
«…ni sa ovo nekoliko djece koje nam je ostalo mi nećemo moći proizvoditi dovoljno zaštite da pokrijemo cijeli brod… Morati ćemo napustiti neke dijelove.»
«Znam.»
«Pa, što nam je činiti?»
«Ništa, idemo dokle možemo, idemo dok to bude moguće. Zračenje ionako ne ubija odmah…»
Prvi časnik upre pogled u pod i promrmlja: «Hrane i soli imamo sasvim dovoljno…» pa podigne pogled spreman na sve. «Ne mislite li da bismo mogli othraniti neko manje potrebno osoblje…»
Nadređeni bijesno udari po stolu: «Ne, to nikada ne! Neću postati novi Gribojedov!»
«Moram zamijetiti da se Gribojedov ipak vratio sa ekspedicije…»
«Da, vratio se… Vratio se sa tek nekoliko usidjelica i članova posade, a uz prekrasnu zaštitnu deku…» pogleda časnika nekim divljim plamenom. «Radije ću dati da pomru svi zajedno kao zrakoplovci, nego da se prema svojoj posadi ponesem kao prema… nahočadi!»
«Shvaćam», ponizno kimne. «Urediti ću da se sačuva čim više djece i da se posada preseli u sigurnije dijelove broda.»
«Dobro, pođi sad…»
Kapetan se približi vratima koje je iza sebe zatvorio prvi časnik i okrene ključ u bravi. Prišavši stolu, iz jedne od ladica izvuče debelu knjigu uvezenu kožom i učvršćenu sjajnim zakovicama. Na njoj stoji: La Vieille Fille.


12.11.15xx. Trenutačna pozicija unesena na karti… Smatram da bismo u sljedećih nekoliko dana trebali prijeći rub poznatog zraka i ući u vječnu prazninu.
Preživjeli smo susret sa plavim objektom koji nam se munjevitom brzinom približio sa pramca. U oluji smo ostavili dvije trećine zaštitne deke. Srećom, uspjeli smo prije najgorega spustiti jedra i provesti sigurnosnu proceduru. Također, imali smo dva gubitka u posadi. Jedan je mornar nastradao jer se zaboravio vezati. Drugi se zakasnio vratiti u brod, pa smo ga zbog već i odveć jakog zračenja i vjetra morali ostaviti na palubi. Tijelo nismo pronašli – za sigurnosno uže je ustanovljeno da je pokidano od siline opterećenja.
To je peti poginuli od početka ekspedicije. Svi su dali život kao zrakoplovci. Neka im zrak uvijek bude bez oluja!


Ispod je nažvrljao rečenice sitnijim rukopisom, evidentno pod djelovanjem nekog snažnijeg osjećanja…

Imam određene dvojbe glede nastavka ovog pothvata… Polako, ali sigurno dolazimo u situaciju u kojoj više neće postojati povratak… Ne znam čemu da se nadam… otkrivanju neke nove ploče kopna? La Grave je nakon svoje pete ekspedicije rekao da je na trenutak vidio tračak nove zemlje. Da, bio je siguran da ga je vidio odmah iza onog plavog objekta koji mu je skoro pa prepolovio Furiousa. Naravno, bio je prisiljen okrenuti se, ali do kraja svojih dana na ploči zemaljskoj, stalno je govorio: «Bilo je to kopno, vidio sam ga svojim očima…»
Mnogi kažu da je bio lud, iznemogao od svih tih plavih zračenja koja su mu kroz godine zrakoplovstva uništila i zadnje ostatke kože (a, bogme, i uma).
Pitam se hoće li se isto dogoditi i meni… Hoću li se uopće vratiti?
Kada sam sâm, moram vjerovati da postoji kopno i da postoji neki beskraj iza svog tog zraka. Zrak nas okružuje, zrak miluje ovaj trup zaštićen našom odbačenom djecom… dišemo ga, plovimo kroz njega, njegovi nas vjetrovi guraju naprijed pa nazad, pa onda negdje drugdje…

Napisao je još nekoliko rečenica, bijesno ih iskrižao, pa nastavio u trezvenijem tonu…

Gluposti! Gluposti! Gluposti! Ovo je istraživački brod, a mi još uvijek nismo istražili ništa novo, ništa vrijedno pažnje… Došli smo dalje od ikoga – toga sam vrlo dobro svjestan. Uskoro će se pojaviti još jedan plavi objekt, i on će nas pokušati natjerati da okrenemo kući. Nastaviti ćemo ravno. Ako ovaj dnevnik jednoga dana zračni vjetrovi izbace na obalu naše domovine, neka se zna da se brod La Vieille Fille ponio časno i dično. Mi ćemo istražiti…
Neka nam vječno Crveno čuva zabludjele duše…


Oluja.


«Hahahahaha…» mornar Ivanov sjedi na poharanoj palubi i smije se crnilu zraka. U daljini vidi plavi objekt koji odmiče i za sobom ostavlja divlje zračenje i vjetrove. La Vieille Fille se ne miče jer je nasukana.
Čovjek se mirno opruži na pocrnjelo drvo na kojem nije ostala ni krpica deke…
Iznad je beskrajni tamni zid koji označava kraj onoga što postoji. Pramac je skrhan od udarca u neslomljivu zapreku. Uokolo lijeno lebde komadi drva i poneki komadić tkanja.
A gore je taj vječni zid. Savršeni bedem koji okružuje sve što jest.
«Hahahahahaha…» sada se smije jer zna da ga dolje čeka ozračena posada kojoj je on junak pošto je kao jedini dobrovoljac stupio na devastiranu palubu. A, on je ozračen još u oluji. I oni su ozračeni u oluji. I nitko se neće vratiti.
Trebao bi sići pod palubu i obavijestiti ih – pozvati ih da i sami vide, da se uvjere.
A nekako mu se ne da.
Jer je tu vani neobično lijepo, i zato jer iz savršenog, gordog, beskrajno okruglog zida izvire još jedna kugla.
Pa još jedna.
Crvena i plava.
I idu ravno prema brodu čiji se pramac stopio sa granicom. I proždrijeti će ga.
A mornar ne mari – smije se tako da ga čuje cijeli, cijeli zrak…


Baš se pitam postoji li iza tog zida kopno koje je vidio La Grave…
English is the result of Norman soldiers attempting to pick up Anglo-Saxon barmaids, and is no more legitimate than any of the other results.
- H. Beam Piper, from "Fuzzy Sapiens"
User avatar
Nimrod
The Q
 
Posts: 1385
Joined: 18 Nov 2003, 20:30
Location: zabreg

Re: LR 26 - Belzebubbles

Unread postby poison » 01 Dec 2008, 15:42

jedna ali vrijedna!
na prvo čitanje - priča mi je ludnica.
atmosfera je fantastično izvedena - predepresivna, kapa dolje za to postignuće.
naslov je zakon - nakon što sam ga izguglala (natucam malo francuskoga, ali nedovoljno), koja ironija! nego, usput sam izguglala i balzacov roman istoga naslova - kako ga nisam čitala, zanima me ima li referenci na njega, tj. trebam li izguglati sadržaj da povežem neke suptilnije detalje (izuzev toga što si popalio atmosferu iz francuskog realizma, tj. meni si bliži zoli i naturalizmu), ili je to samo freak coincidence?
samo grand finale: totalno defetistički. obožavam takve depra fatalističke priče.
svaka ti čast kako si uspio sve zadane elemente uklopiti u cjelinu, sama ideja zaštite od solarnog zračenja dekama heklanim od dječjih crijeva je bolesna (u pozitivnom smislu - svaka čast, kako ti je samo takva boleština pala na pamet).
iako nisi postavio anketu za ocjenjivanje ( :D ), od mene dobivaš čistu peticu.
"Madness in method, that is genius."
Frank Herbert
User avatar
poison
Ancient
 
Posts: 555
Joined: 28 Sep 2005, 11:57
Location: middle of nowhere

Re: LR 26 - Belzebubbles

Unread postby niniane » 02 Dec 2008, 11:14

Izvrsno, odlično! :cheers: Atmosfera sjajno izvedena, stil usklađen i mjestimice prilično lijep, ideja bizarna, morbidna i odlična :D
Ovog puta imam samo riječi pohvale - što se tiče same priče :D :D :D

Što se tiče zadatka literarne radionice, moram priznati da nisam uočila zadani humor niti u jednom od četiri zadana elementa.
... characters, personalities, stories and larps...
User avatar
niniane
Vampiruša
 
Posts: 2364
Joined: 14 Aug 2006, 11:05
Location: somewhere over the rainbow...

Re: LR 26 - Belzebubbles

Unread postby Milena » 02 Dec 2008, 12:54

Jako dobro. Dopuštam si pretpostaviti da su heklerice ipak mig na slavne pletačice iz revolucije? Ili nema veze?

U svakom slučaju, pridružujem se pohvalama, imam samo par sitnih primjedbi: jedno, kao što reče i niniane, gdje je humor? Drugo, daj pls savladaj pisanje futura u hrvatskom (hint: infinitivi gube -i ispred pomoćnog glagola). Treće, moram priznati da mi malo štrči onaj jelovnik u sredini. Da, znam da je bio zadan u uvjetima LR, ali svejedno mi se čini da su mu noge malo nesigurne. Ono, ne služe ničemu. Kad bi se, recimo, kontrastiralo što tko jede, bolje bi sjedilo u priči.

Ali, sve u svemu, jako dobro, bravo!
I blame Hemingway. Of course, I blame Hemingway for a lot of things. Still working out how to pin global warming on him. (Snarkhunter)
User avatar
Milena
The Q
 
Posts: 1314
Joined: 05 May 2007, 13:48
Location: tu i tamo

Re: LR 26 - Belzebubbles

Unread postby poison » 02 Dec 2008, 15:22

manjak humora sam i ja primjetila - no mislim da je jelovnik trebao biti komičan. možda da ga se još malo doradi, kako je milena spomenula - kontrastirati što siročići jedu s jelovnikom ostatka broda, a u kuhinji bi se mogao ubaciti šeprtljavi kuhar - na nula g bi trebao imati potencijala za humor.
"Madness in method, that is genius."
Frank Herbert
User avatar
poison
Ancient
 
Posts: 555
Joined: 28 Sep 2005, 11:57
Location: middle of nowhere

Re: LR 26 - Belzebubbles

Unread postby Belzebubbles » 02 Dec 2008, 16:30

moj novi časoslov wrote:Kada pomoćni glagol dolazi iza infinitiva, glagoli koji završavaju nastavkom -ti gube završno -i (radit ću). To je tzv. krnji infinitiv (skraćeni).
Kod glagola na -ći to se ne zbiva (doći ću).

Neću ići brojati koliko sam puta kroz tekst napravio tu grešku jer me čisto sram... :oops:

Dječja ih oluja napusti, a nerotkinje šutke nastave sa radom. Niti jedna ne želi ukrstiti pogled sa časnikom u kojem buja bijes, ali iz kvarnih staračkih pluća kao da dopire neko tiho smijuckanje. Njima su djeca smiješna?

Da, svi se smiju djeci, cijelom brodu je upravo urnebesna činjenica (nadasve ironična, molim lijepo!) da nepodnošljivu i razmaženu dječurliju čeka ne baš tako veseli kraj. Primjećujem da se vi ne smijete. Zašto se ne smijete?

E da, glede jelovnika...
Kuhinja i skladište su suhoparno napisani. To su mi najgori dijelovi priče, bez ikakve sumnje.

Hm, hm.
Gađenje poslužitelja je u neku ruku neumjesno... Oni bi na te prizore trebali biti naviknuti. Ne, meni treba jedna glasna onomatopeja žderanja u kojoj se ne pojavljuju nikakva mozganja. Neka oni tamane tu hranu kao one zvijeri kakvima ih ostali i zamišljaju, neka unište te prekrasno spremljene višnje. One su mi sasvim bezrazložno nestale. Da sam ih barem uništio dječjim ustima, to bi izgledalo koliko-toliko opravdano. Nekako zaokruženo. Istina je, cijeli jelovnik je ubačen na silu. Bilo mi je mučno dok sam to pisao i užasno mi se gadila hrana. Taj dio na kraju ispada tako stran. On sam po sebi ima mjesto u priči zato jer je u neku ruku logičan. Mislim, moraš ih hraniti nekom dobrom hranom.
Htio sam ih hraniti nekom slatkom kašom jer takve stvari dječ'ca vole. Htio sam da se guše u toj metalnoj kaši. Ali, ona baš i nije gurmanska.
Hm, hm.

Kraj priče je malo zbrzan pa ima poneka stilska nezgrapnost...
User avatar
Belzebubbles
Ancient
 
Posts: 827
Joined: 16 Feb 2007, 00:52
Location: zgri

Re: LR 26 - Belzebubbles

Unread postby poison » 02 Dec 2008, 16:51

može jedan konstruktivni prijedlog: daj preradi tu priču bez nasilno umetnutih elemenanta koje je radionica zahtjevala, i šalji ju da ti ju negdje objave. :D
ne znam što mudriji od mene misle o tome, ali ja bih ovako nešto rado pročitala u nekom časopisu, mislim da ima potencijala.
"Madness in method, that is genius."
Frank Herbert
User avatar
poison
Ancient
 
Posts: 555
Joined: 28 Sep 2005, 11:57
Location: middle of nowhere

Re: LR 26 - Belzebubbles

Unread postby niniane » 02 Dec 2008, 16:54

Zapravo sam je ja mislila uzurpirati za idući NOSF magazin :angel:
... characters, personalities, stories and larps...
User avatar
niniane
Vampiruša
 
Posts: 2364
Joined: 14 Aug 2006, 11:05
Location: somewhere over the rainbow...

Re: LR 26 - Belzebubbles

Unread postby Xaotix » 03 Dec 2008, 12:17

Izvrsno!
Jedino se pitam zašto trpe trčkaranje dječice po brodu, i zašto ih , kad im već toliko idu na živce, jednostavno ne potrpaju u kaveze.
Ali derišta su zadani parametar priče.

Ako propozicije dozvoljavaju, ja bi možda pucao malo više od NOSF-a i nakon prerade dijelova kojima nisi zadovoljan poslao ovo za SFeraKonsku zbirku.
Randomness is strong with this one!
User avatar
Xaotix
The Source
 
Posts: 2661
Joined: 19 Apr 2005, 12:55
Location: Schrodingerova kutija

Re: LR 26 - Belzebubbles

Unread postby Belzebubbles » 05 Dec 2008, 02:59

Xaotix wrote:Jedino se pitam zašto trpe trčkaranje dječice po brodu, i zašto ih , kad im već toliko idu na živce, jednostavno ne potrpaju u kaveze.

Oni su zrakoplovci.

@poison
Šeprtljavi kuhar bi u priču mogao ući jedino ukoliko bi se pristao zapaliti pri flambiranju. Onda bi trebao manijakalno lebdjeti brodom udarajući u inventar. Kapetan bi ga tada izbacio (još uvijek zapaljenog). Tada bi naišla inkvizicija u svojem džepnom bojnom brodu. Kuhar bi se ugasio jer bi se iznenada obistinio i nagli nasrtaj crvenog vjetra [ne, vjetar ne bi samo potpirio oganj, on bi bio baš dovoljno jak da kuhara-buktinju ugasi kao svijeću-plamičak (uostalom, taj je vjetar predvidio La Grave prije tri decenija - da, upravo onda kada mu je prostetički mozak upao u grog)]. E, u tom bi (iznimno dramatičnom trenutku - Drama! Drama! Drama!) kuhar spremio džepni bojni brod u, je li, svoj džep. Inkvizitori bi mu se iz hlača grozili: "Auto-da-fé! Auto-da-fé!"
On ih ne bi slušao. Objasnio bi kapetanu da se ugasio. Kapetan bi se udobrovoljio (i nazdravio Hendrixu). Kuhar bi se vratio u brod i opet zapalio višnje. Ovaj bi puta uspio zapaliti nekog nevažnog pomoćnika (ne mari!). E, onda bi višnje odnio na most pa bi se svi okupili da blaguju. Kapetan bi tada uzeo brodski tranzistor (da, znam da je anakronizam). Tada bi slušali Boris The Spider i jeli višnje. Kapetan bi u spontanoj provali oduševljenja rekao: "Da sam barem pauk!"
Prvi bi se prekrižio.
Kuhar bi dušu preporučio velikom Crvenom.
...jer obojica znaju da će kapetan...
Zaurlati: "Nisam nahranio pauka! Mali, okreni brod! Idemo... kući!"
Tu ne bi završila priča.
Kapetan bi nekoliko trenutaka nakon toga (ma, njemu bi se činilo da je prošlo tek nekoliko trenutaka zato jer živi bogatim unutarnjim životom) prebrzo naletio u luku i nasukao brod.
Štakori bi pobjegli (proklinjući štakoricu i ljude-štakore) i nastupila bi apokalipsa.


Baš mi se i ne da jope pisati ove crappy dijelove. Krivim ekonomsku krizu.
User avatar
Belzebubbles
Ancient
 
Posts: 827
Joined: 16 Feb 2007, 00:52
Location: zgri

Re: LR 26 - Belzebubbles

Unread postby Nimrod » 10 Dec 2008, 20:13

Ajde, ajde, možeš ti to!
English is the result of Norman soldiers attempting to pick up Anglo-Saxon barmaids, and is no more legitimate than any of the other results.
- H. Beam Piper, from "Fuzzy Sapiens"
User avatar
Nimrod
The Q
 
Posts: 1385
Joined: 18 Nov 2003, 20:30
Location: zabreg


Return to Literarna radionica

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 2 guests

cron